Pred direktorom Baleta zagrebačkog HNK Leom Jakovinom slatke su brige. Tek što se vratio s budimpeštanskog gostovanja svog ansambla na kojem je na monumentalnoj pozornici Teatra Erkel izveden balet “Smrt u Veneciji” koreografkinje Valentine Turcu, a pred ubojito energičnim ansamblom su nova gostovanja. Već 8. veljače Zagrepčani će izvesti “Smrt u Veneciji” u lisabonskom Teatro Camoes, čemu se vjerojatno najviše veseli baletni prvak i Portugalac Guilherme Gameiro Alves koji u nagrađivanom baletu Valentine Turcu impresivno pleše Anđela smrti.
Popunili 1900 mjesta
A onda, početkom travnja, u planu su i dvije izvedbe u Sankt-Peterburgu u koji se zagrebački Balet vraća nakon trijumfa iz 2017. godine koji je imao s predstavom “Ana Karenjina” koreografa Lea Mujića. Ovog puta će ansambl Baleta nastupiti u Tovstonogov Boljšoj dramskom kazalištu u Sankt-Peterburgu koje ima čak 1119 mjesta, što je sitnica prema gledalištu budimpeštanskog Erkela s čak 1900 mjesta.
A svih tih 1900 mjesta bilo je popunjeno u četvrtak navečer kada su u sklopu ambicioznog obilježavanja hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije zagrebački baletni umjetnici u kazalištu Erkel izveli jedan od najvećih hitova iz direktorske ere Lea Jakovine, balet “Smrt u Veneciji”. Međunarodna publika s puno je oduševljenja i posebnim, za hrvatske prilike krajnje neuobičajenim načinom ritmiziranih ovacija dugo pozdravljala hrvatske umjetnike nakon predstave. Najviše glasnog odobravanja s pravom su zaslužili baletni prvaci Takuya Sumitomo kao eterični i estetizirani Gustav von Aschenbach iz poznate novele Thomasa Manna, te njegov Faust, agresivni, ali krajnje elegantni i rafinirani Anđeo smrti u prinčevskoj interpretaciji Gameire Alvesa. No, pljesak su izborili i Andrea Schifano kao Tadzio, nacionalna prvakinja Edina Pličanić kao Aschenbachova žena, Rieka Suzuki i Kornel Palinko kao ljubavnički par, Natalia Kosovac kao Bella, Milka Hribar-Bartolović kao Tadziova majka i odlični Drew Jackson kao upravitelj hotela.
Suvremeni koreografski jezik Valentine Turcu, plesačka strast ansambla, jednostavna i čista scenografija Marka Japelja, prelijepi kostimi Alena Hranitelja i nadasve dojmljiva glazba Gustava Mahlera koja se odlično uklopila u budimpeštansku austro-ugarsku atmosferu očito su dobitna kombinacija za osvajanje strane publike za što velike zasluge idu i Luchinu Viscontiju koji je antologijski filmizirao Mannovu intimističku novelu.
Suradnja se nastavlja
Biranim komplimentima cijelom je zagrebačkom ansamblu na visokom umjetničkom dojmu zahvalio i umjetnički direktor Mađarskog državnog baleta Tamas Solymosi rekavši i da se suradnja dvije središnje mađarske i hrvatske operne i baletne kuće treba nastaviti. S tim se apsolutno složio i Leo Jakovina, pa će, nadajmo se, ansambli iz Zagreba i Budimpešte i u budućnosti razmjenjivati predstave, jer za to ima i interesa publike, ali i umjetničkog opravdanja. Balet HNK tako je više nego uspješno završio gostovanje hrvatskog matičnog kazališta u Budimpešti započeto fulminantnom izvedbom opere “Ero s onoga svijeta”.
