Ivor Martinić pisao je dramu “Bojim se da se sada poznajemo” (premijera u Gavelli 16. siječnja) na temelju radionica s hrvatskim i njemačkim umjetnicima, održanih u sklopu međunarodnog projekta The Art of Ageing, za koji je novac dao EU za istraživanje novih teatarskih formi. Dobili smo samo brigu nad svakim potrošenim eurom. Problem je ovog projekta sam tekst, za Ivora Martinića gotovo pa nevjerojatan korak unatrag nakon njegovih s pravom hvaljenih i mnogostruko nagrađivanih djela “Drama o Mirjani i onima oko nje” i “Moj sin samo malo sporije hoda”.
Ovdje, u “Bojim se...” jednostavno nema ničega. Trebala je to biti priča o sjećanjima, postojanju istine ili barem nekog njenog oblika, o misaonom povratku u prošlost, a sve to nakon jednog ljubavnog prekida. Na žalost, od svega toga dobili smo – veliko ništa. Tekst bez jedne prave rečenice i emocije, koji se vrti u krugovima koji postaju sve uži i uži, za gledatelja sve iritantniji.
Mučili su se ovdje svi sudionici. Redatelj Dominique Schnizer dopustio je i preglumljavanje i vriskove na rubu histerije, u čemu je prednjačila Natalija Đorđević, ali i totalnu distanciranost od lika, što si je dopustila Ivana Bolanča. U ženskom trolistu predstave vidjeli smo i mladu Irenu Terezu Prpić, a jedino je Filip Križan, i sam izgubljen u nevjerojatnom plošnom liku, uspio pokazati dio svog velikog umijeća.
