Otac i sin

Priča nevrijedna spomena. Ne zna se je li autorica sama pisala ovaj tekst ili ga je prepisala iz zadaće nekog svog učenika u osnovnoj školi u kojoj radi. I onda to još osvane ovdje, ispod Marinkovićeva imena... Pa baš tužno.

Priča zbrda-zdola, popabirčeno štrp ovdje štrp ondje. Junaci se doimaju kao prazne škatule, autor negdje u debeloj magli. U pubertetu ne samo da dečki maštaju o poljubcima s drugim jaranima, već i s mamama, pudlima, kravicama, Kosjenkama, Frodoima i Gollumima, Malik Tintilićem, štokovima od vrata, rupama u ludim kruškama, itd. Ja sam pak imao poseban afinitet prema kozama, što valjda baš i nije tako „gadno“ jer je koza ženskog roda. Dečec me uobće ne brine, već tatek koji je volio Branka toliko da „ni u dućan bez njega nije htio ići“ pa ga je mama „onako pogledala“ kada je čula novost. Stoga draga Lidija ispustimo dečeca kao književno nezanimljivog, već preradimo priču o pravoj književnoj bombi mami i tateku a sve u svezi s voljenim Brankom.

"Svoje priče i pjesme dosad nije pokušala objaviti iako ih piše već godinama." Nadam se da ovaj uradak sa kojim je odlučila "probiti led", nije ono najbolje što je napisala. No dobro, uklapa se u prosjek i standarde natječaja, a i donosi nešto novo - ljigavu političku korektnost. Pa tako majka odmah prihvaća i opravdava čudnovate ideje sina dvanaestogodišnjaka, a ni ocu nije trebalo puno da postane gay friendly i još se ispričava sinu što se bio naljutio. I tako malome nisu na pameti računalne igrice, lopta, crtani i naljepnice, nego .... Dobar je i tajming, upravo se uvodi IK, a ovako nešto bila bi dobra lektira za 5. razred OŠ u Jokićevom kurikulumu.

moglo bi se reći da je prošla cijela vječnost...

Tema s kojom se gore potpisani komentatori ne usude suočiti. Sigurno se moglo dublje pozabaviti likovima ali u kratkoj priči nije za to bilo vremena. U svakom slučaju pohvale autoru na hrabrosti koju mnogi "glasni" ne posjeduju...