Oliver Frljić na Danima satire s jugoslavenskom himnom

Mislite obradu i svoje viđenje Buđenja proljeća..Čovjek je čitavu predstavu posvetio pljuvanju crkve i tradicionalnih stavova,u moru tih takozvanih nekovencionalnih manifestacija iste postaju dosadne i konvencionalne. Takve gluposti mogu šokirati samu budalu. Zašto bi Mucalo bio zaostao čoban a ovakvi degutantni likovi skloni pedofiliji kulturni?

Već u medijskoj pripremi ove predstave bilo je mnogo buke koja je stvarala ozračje kako je gledanje hrabre i angažirane predstave protiv Crkve svojevrsna društvena i kulturna obveza. Prisjećanje na moj mladenački bunt krajem šezdesetih, ali još više znatiželja i traženje odgovora na pitanje koliko danas umjetnički vjerodostojno može politička predstava svoju tezu pretvoriti u snažan kazališni doživljaj, dovelo me na izvedbu Frljićeva Buđenja proljeća u ZKM. Želio sam vidjeti ima li mladi redatelj kazališni odgovor na pitanje može li kazalište danas biti političko i angažirano i kako je tu teškoću savladao. Buđenje proljećaVeć na samom početku predstave glumac Sreten Mokrović u svečeničkom habitu izravno, u publiku, kaže kako je to antiklerikalna predstava, kako glumci Crkvu drže svojim neprijateljem i pozivaju neistomišljenike da se odmah dignu i napuste predstavu. Idejna pozicija Frljićeve predstave je jasna, on sam je određuje u uvodu programske knjižice (Oliver Frljić u razgovoru vođenom s glumcima nakon probe 15. svibnja 2010.): Budući da je ova predstava otvoreno antiklerikalna, zanima me čini li vam se da kazalište danas mora govoriti na ovako direktan način na koji mi govorimo ili mislite da se o problemima kojih se ovdje dotičemo treba i može govoriti suptilnije? Mislite li da smo ipak trebali koristiti neki rafiniraniji kazališni jezik? Redatelj i ansambl svoj antiklerikalizam jasno i otvoreno najavljuju. I tu nema nikakva okolišanja ni skrivanja. Redatelj, predstava i glumci drže da je za probleme mladih, njihovo spolno sazrijevanje, odgoj i obrazovanje isključivo odgovorna Crkva. Svi koji se ne slažu s tim njihovim idejnim određenjem ne će ni doći na predstavu. Njih ne zanimaju, njih odbijaju, njih vrijeđaju takve teze upakirane u kazališnu predstavu. Mene kao kazališnog proefesionalca ipak je privukla znatiželja da vidim na koji način i kako je mladi redatelj umjetnički obranio svoju tezu. U Razgovoru s glumcima bio je jasan, opredijelio se za izravan, direktan, nesuptilan kazališni jezik. Kako Frljić drži tu predstavu, ne samo nju već i nekoliko svojih predstava na koje se poziva (Bakhe, Turbo folk) političkim kazalištem, čak što više sredstvom političke borbe, i to ne u okviru parlamentarne demokracije već očito izvan nje, nedemokratskim, vjerojatno i revolucionarnim sredstvima: Depolitiziranom hrvatskom kazalištu velikih metafora i malih učinaka nasušna je potreba predstava koja ne čuva dignitet svog medija, nego taj isti medij vidi kao sredstvo političke borbe. Naravno, ne političke borbe kojoj nas uči defetizam i politička korektnost parlamentarne demokracije, nego političke borbe u kojoj otvaramo prostor onom jeziku koji izlazi izvan normi društvenog konsenzusa (Redateljsko slovo u programskoj knjižici) zanimalo me koji će kazališni jezik koristiti da bi potvrdio kritičku vrijednost vlastitih modusa reprezentacije (citat Hans Thies Lehman koji O.F.koristi u svom redateljskom proslovu). Njegov direktan kazališan način u ovoj predstavi je zapravo izravnost naivnog i diletantskog partizanskog kazališta, agitpropa na kazališnim daskama kojem nedostaju i one novine što ih je partizansko posuđivalo od omrznutog građanskog kazališta, cabareta, Reinhardtovog političkog kazališta, ruskog revolucionarnog kazališta. Prisustvo glumaca na sceni, pokazivanje različitih načina spolnog općenja, naivna okrutnost, oponašanje pasije i parodiranje crkvenih rituala, korsko ponavljanje molitve, stalno povišeni govorni ton, buka tonske kulise, udaranje bubnja, otvoren prostor za igru i prisustvo kazališnih rekvizita, plošna dramaturgija, zapravo kasapljenje Wedekindova teksta, njegovo uklapanje u redateljevu tezu, potpuna bezizražajnost likova i nikakvom kazališnom logikom, zakonitošću, smislenošću opravdana poanta u kojoj se izjednačavaju križ i svastika znakovi su potrošenog i od energije ispažnjenog kazališnog jezika. Frljićevo tumačenje, adaptacija/silovanje Wedekindova Buđenja proljeća još je jedan primjer ispraznosti onoga što se danas drži modernim, naprednim i budućim kazalištem. Usporedit ću tek dvije predstave istog kazališta (ZKM) Brat magarac redatelja Rene Medvešeka i Buđenje proljeća Olivera Frljića, jedna je duboko ljudska, duhovna i iskreno vjerska, druga antiklerikalna, uvređujuće agitpropovska i plošna, prva kazališno moderna i glumački ispunjena, druga bučna, bezobrazna i kazališno bezvrijedna, na prvu gledatelji hrle, za drugu pojedini gledatelji zbog prijevare na blagajni ZKM-a traže povrat novca. U obje predstave igra Krešimir Mikić, u prvoj je glumački maestralan Sv. Franjo, u drugoj nezanimljiv i isprazan Melchior Gabor. Uzalud velike teze, velika opravdanja, provokacije, bezobrazluk, kazalište je nesmiljeno, ono što ne opravdamo umjetnošću ne će nas dotaknuti, potaknuti na razmišljanje ili svojevrsnu katarzu. Čini se da to Oliveru Frljiću i njegovom ansamblu nije važno, njima je važna njihova teza, a ne dobro kazalište. Potrebno je još mnogo truda i samokritičnosti da Frljić prestane biti pomodan i postane relevantan hrvatski redatelj, kako bi to postigao mora se prestati povoditi za kazalištem/dramaturgijom buke i bijesa, sperme i krvi koje je u Europi propalo i koje su manipulatori modernog kazališta već odavno napustili. Možda to Oliver Frljić još ne zna. Miroslav Međimorec

Posve se slažem sa svime što je poštovani kolega Miroslav Međimorec napisao o tendenciji ovog Frljićeva uratka, baš kao i o prikazbenim sredstvima i potrošenom scenskom znakovlju koje je u predstavi koristio (uostalom, nastojanje da jeftinim stereotipima podupre svoj politički,i, bolje kazati politikantski, sadržaj predstave već je otkrio u svojoj žalosnoj krivotvorini Euripidovih Bakha). Stoga nema nikakve potrebe da osobnim refleksijama o toj nakaradnoj „poetici“ podupirem Međimorecov komentar. Ono što je već napisano sasvim je dostatno da sva zvona zazvone na uzbunu.No, posve je drugo pitanje jesu li oni koji bi na tu zvonjavu trebali reagirati gluhi, pa ih je nužno potrebno liječiti – ili je dobro čuju, ali dobro čuju s radošću, kao dokaz da stvari kreću po zamišljenom protokolu oskvrnjivanja opće-ljudskih vrijednosti i „oslobađanja“ čovjeka od njegovih korijena i identiteta. Stoga, dok se u Centrima odgovornosti ne riješi to pitanje, čini mi se sada zaludnim ponovo obrazlagati ono što sam u mnogim napisima već obrazlagao. Ipak, potaknut napisom kolege Međimoreca u kojem javnosti daje na znanje kako na samom početku Frljićeve predstave jedan poznati glumac govori publici da glumci (dakle, oni koji će predstavu prikazati!) „Crkvu drže svojim neprijateljem“, te da će biti bolje (tako nekako) da oni koji s glumcima ne dijele njihovo mišljenje odmah napuste predstavu. Iz toga slijedi: Kako su glumci umjetnici (ili bi, barem, to trebali biti), sasvim je logično to da svojim umjetničkim djelom iskazuju i svoj ljudski stav, svoj ljudski angažman – uostalom kao i umjetnici drugih umjetničkih vrsta (primjerice: umjetnik-pisac ateista ne piše nabožna djela, odnosno umjetnik-pisac vjernik ne piše ateistička djela!- takvih primjera nema!). Znači: glumci ovom predstavom mahom, dakle ne samo redatelj i vodstvo ZkM-a, iskazuju svoje neprijateljstvo prema Crkvi. Uostalom, to izrijekom i kažu. Dobro, ako je to tako. Međutim, u Međimorecovu komentaru se imenom i prezimenom spominje jedan glumac, Krešimir Mikić, koji je igrajući Sv. Franu u izvrsnoj Medvešekovoj predstavi Brat magarac upućivao na prijateljstvo prema Crkvi, upućivao na vjeru u Boga. I ne samo on. Pa ako ih doživljavamo kao umjetnike, nije li sada normalno zapitati se kada su to oni, umjetnici, bili u skladu sa samim sobom, u Medvešekovoj predstavi, ili sada u ovoj Frljićevoj? Umjetnici, naime, imaju golemu odgovornost pred ljudima. Ako su umjetnici! I glumac-umjetnik se ne može pred ljudima, a posebno ne pred samim sobom, skloniti iza alibija: „Ja sam glumac.“ To može samo onaj kojem je svejedno slavi li ili negira Boga. Onaj bez svog umjetničkog, svog ljudskog angažmana. Za takvog glumca ljudi će samo slegnuti ramenima i kazati: „Ma pusti, to je glumac“. Vlatko Perković