Lani u ovo doba u Puli je objavljeno da je film „Takva su pravila" ušao u program festivala u Veneciji, s kojega se vratio s nagradom za najboljeg glumca Emira Hadžihafizbegovića. No, prije toga Sviličić je odlučio zaobići pulski festival, zato što pravila velikih festivala poput Venecije zahtijevaju svjetske premijere, ali i zato što prema pulskom festivalu ne gaji osobite emocije.
- Iskreno govoreći, da sam se do sada brinuo za prihvaćenost svojih filmova na Puli, vjerojatno bih odustao od filma. Ja sam za četiri filma u Puli dobio jednu Zlatnu arenu. Samo s međunarodnog A festivala u Varšavi imam više priznanja nego s nacionalnog festivala u Puli. Da nisam bio dva puta na Berlinu ili sad u Veneciji i da nisam dobio inozemna priznanja i kritike, ne bismo sad ni razgovarali. Mislim da je Pula jako lijepo organiziran festival i fascinantno je mjesto na kojem se održava, ali moramo znati da je to festival koji bira filmove s jako malog područja kao što je Hrvatska i nije baš najvažniji festival u svijetu.
Osjećamo se sigurni unutar tih gabarita i pretvaramo se da je taj unutarnji mali svijet bitniji od bilo čega izvan te sigurne zone. Ja si ne mogu dopustiti da tako razmišljam. Ne sjećam se tko je koje godine dobio koju nagradu, ali se uvijek sjetim priča kad bi u kasnonoćnim satima pijani ovaj ili onaj zamjerali ovom ili onome što nije dobio nagradu. Sukladno našem mentalitetu, Pula po meni zapravo samo proizvodi tračeve i zlu krv. Pulski festival je gotovo uvijek, moram priznati, pokazivao krivi smjer hrvatskom filmu. Ove godine izgleda kao da je hrvatski film preskočio Pulski festival, kao da festival trči za filmovima koji su već odavno odletjeli u svijet, ne bi li ih pulski žiri priveo mjestu konačnog obračuna. Ali i to je prekasno. Pula više nije ni mjesto okršaja, to je sad toplo okupljalište gdje u kasne noćne sate izlaze alkoholni duhovi hrvatskog filma.
Nismo normalno društvo
Kakva ste iskustva stekli u svijetu u pogledu kontakata i spoznaje kako funkcionira filmski svijet za filmaša iz ovog podneblja?
Filmski svijet je kaotičan. A ovo je podneblje jako malo i pažnja svijeta nije usmjerena na nas, osim toga to malo pažnje je opterećeno predrasudama. Iz nekog razloga nitko ne vjeruje da se ovdje može napraviti melodrama koju bi netko gledao na Manhattanu kao što mi gledamo njihove romantične komedije. To su naša ograničenja, ali i izazovi.
Jesmo li u svijetu još uvijek svedeni na određenu vrstu filmskih tema i problematika – kao regija trusnih političkih, nacionalnih i drugih vrsta sukoba?
Pa mi jesmo regija trusnih političkih i nacionalnih sukoba. Ne mogu snimiti film o trkaču ako trkač ima kamenčić u cipeli. Prvo treba izvaditi kamenčić iz cipele, osposobiti nogu i tek onda potrčati. Želim reći, ne možemo raditi filmove kao zemlje s normalnim društvom kada to nismo.
Hrvatski film već nekoliko godina postaje sve prepoznatljiviji u inozemstvu i objektivno kvalitetniji. Što je danas bitno drukčije nego u devedesetima?
Hrvatski audiovizualni centar razlog je tome. Kriterij dodjeljivanja novca je jasan zahvaljujući pravilima koje je ustanovio HAVC. Za javni novac film mora nešto vratiti društvu i napravljen je vrlo jasan odnos između javnosti i filma. Devedesetih je taj odnos bio narušen jer su se u suradnji s pulskim festivalom nagrađivali autori koji nisu imali ni uspjeh kod publike ni na festivalima, i to zato što je film bio pod direktnom ingerencijom Ministarstva kulture, odnosno politike koja je, kao što znamo, kod nas uvijek korumpirana. Danas je više iznimka nego pravilo da film koji je odobrio HAVC promaši oba cilja – kod publike i festivala.
Što još nije dovoljno dobro postavljeno, a moglo bi biti?
Distribucija. Nije pravedno ni logično da hrvatski film financiran javnim novcem u trenutku kad dođe u kina prestane biti javno dobro i ima cijenu ulaznice istu kao i američki blockbuster. Bilo bi pravedno da ga građani, kad su već putem poticaja platili hrvatski film, pogledaju, ako ne besplatno, onda barem po sniženoj cijeni ulaznice.
Već neko vrijeme živite na relaciji Zagreb – Berlin. Kako je došlo do toga i zašto ste izabrali baš Berlin?
Ipak živim u Hrvatskoj. Berlin je za mene isto ono što je Sljeme za većinu Zagrepčana, mjesto gdje se idem nadisati zraka. Tako da odlazim tamo kao što ljudi odlaze na vikendicu na Kupi. Berlin sam izabrao kao svoj drugi grad jer me je Berlinski festival otkrio kao autora i njemu dugujem svoju karijeru. Mnogo više je Berlin napravio za mene nego cijela tadašnja hrvatska filmska javnost. Osim toga, Berlin je grad u kojem čovjek može biti siromašan i ponosan, što ne možemo reći za Zagreb.
Vidite li s distance bolje koliko smo ovdje kao društvo začahureni u svojim potpuno izvrnutim i nebitnim kriterijima ili ste zbog njih već i odlučili jednom nogom izaći van?
Ono što vidim s distance jest da nisam vidio zemlju s tolikim potencijalom a da se bavi takvim pizdarijama kao što je Hrvatska.
Nema političara s vizijom
Što vam ovdje osobito smeta na širem političkom planu?
Nisam siguran da je politika naš problem. Politika je ipak povezana s nekim ciljevima i principima. Imam osjećaj da su naši političari lišeni bilo kakvih principa. Od novih političara ne vidim nikoga s bilo kakvom vizijom, makar i lošom. Kad bi se ukazao netko poput Willyja Brandta, netko tko bi barem malo šire gledao od Remetinca, to bi bilo sjajno.
Sve je veći broj intelektualnih emigranata u četrdesetima, ljudi koji dosad nikada nisu mislili da bi otišli iz Hrvatske, kojima to čak nije ni ekonomska nužnost, nego čista mentalna higijena. Možete li zamisliti da jednog dana potpuno odete iz Hrvatske?
Meni je dobro tu, ne mogu se požaliti na svoj status, ali ja sam došao do toga da bih radije gladovao u Berlinu nego uživao u Hrvatskoj. A to je porazno. Prvo, ne mogu uživati kad je toliko nesretnih ljudi, drugo, ne mogu podnijeti više toliko nepravde na koju nitko ne reagira. Mislim da mi je prekipjelo kad sam vidio da su ljudi izašli na ulice demonstrirajući protiv Nogometnog saveza. Nakon što su podignuti svi mogući porezi, nakon što je polovica gradonačelnika i premijer u zatvoru, nakon što su godinama najbrutalnije zanemarivana sva prava običnih građana na sudovima, ljudi izlaze na ulicu kako bi se pobunili protiv Nogometnog saveza. Jer je kao loše stanje u nogometu? To je bio zadnji građanski prosvjed u Hrvatskoj. A da, još su se ljudi ujedinili kad je trebalo homoseksualcima zabraniti da se njihovo partnerstvo nazove brak. Zašto ljudi ustaju u obranu idiotizma dok im glavne stvari promiču, ne znam. Prosti mi Bože, netko bi pomislio da smo tupasti. Međutim, najlakše je razmišljati negativno i treba snage da se uputi neka pozitivna misao, nažalost trenutačno mi nijedna ne pada na pamet jer sam po prirodi pesimist. Ali mislim da za nas ima šanse. Nekako mora biti tako jer ova je zemlja zapravo sjajna. Da to ne mislim, ne bih toliko lajao.
Jeste li imali kakve zanimljive filmske ponude za rad u inozemstvu?
Jesam, imao sam ih dosta, ali nisu bile zanimljive. To su sve ponude koje su bile komercijalni projekti, ali ja imam drugu želju, a to je snimati autorske filmove o stvarima za koje ja mislim da su bitne i o ljudima koje poznajem. Mislim da imam dovoljno frustracija, ali i nadanja koje mogu sa zadovoljstvom staviti na platno. Ipak, uvijek uživam raditi s nekim prijateljima iz bližeg inozemstva kao što je slovenski redatelj Damjan Kozole na primjer. Napravili smo zajedno scenarij za njegov novi film "Nočno življenje" koji će uskoro vrlo ugodno iznenaditi. A i radio sam kao scenarist na srpskom filmu Darka Bajića "Bit ćemo prvaci sveta". To jest bio komercijalni projekt, ali s jako dobrom energijom.
Nedavno je objavljeno da je prošao vaš projekt za razvoj na Cinelinku u Sarajevu. O kakvom je projektu riječ?
To je zapravo moj prvi scenarij za njemački film koji se događa u Njemačkoj ali je opet jako povezan s našom regijom. Moj partner Sergej Stanojkovski imao je jako uspješan film "Kontakt", koji je uspio vrlo dobro isproducirati zahvaljujući inozemnim fondovima. To je bio vrlo zanimljiv film naklonjen publici. Ovaj film je također dobio potporu njemačkih fondova, ali je povezan s Balkanom. Riječ je o odrastanju jednog dečka u Njemačkoj, a glavni su likovi tri klinca, jedan Hrvat i dva Turčina, koji imaju hip hop band i sanjaju o ženama i slavi... Glazbena komedija o odrastanju.
Pripremate li ili imate već spreman i novi film za našu sredinu?
Pišem svoj novi film. O religiji. Priču o dječaku koji ostane bez roditelja i u domu koji vodi Katolička crkva on se odbija moliti Bogu.
>> Ognjen Sviličić najbolji redatelj 30. Filmskog festivala u Varšavi
>> Hadžihafizbegović nagrađen za ulogu u filmu Ognjena Sviličića
Kak' decko ima pravo u svemu sto je rekao za festival u Puli.