Svakako treba pročitati roman “Otok morskih žena” Lise See (Stilus, urednica Adriana Piteša, prijevod Dražen Čulić, 129 kuna), jer pruža jedinstveni pogled na povijest zemlje o kojoj danas možda i najmanje znamo. No ovo je sve prije negoli povijesni roman, ovo je topla i uzbudljiva priča o ženama koje žive na jednom (vrlo posebnom) otoku u Koreji, o ženama kroz čije će živote protutnjati Drugi svjetski rat, ali dogodit će se i krvavi raspad njihove zemlje uz niz nevjerojatnih zločina. One čak ni tada neće posustati u pokušajima da izgrade neki novi život, u Koreji, ali i u SAD-u.
Velika je to priča o dalekom djeliću svijeta u kojem je mnogo toga drukčije. Junakinje priče žive na korejskom otoku Jujuu i od djetinjstva uče kako roniti, jer njihov je dom otok na kojem žene rone ne bi li tako prehranile obitelji, dok su muževi posvećeni čuvanju djece, a sinovi se brinu za duhove pokojnika obitelji. Dvije djevojčice, bebe roniteljice, sklopit će životno prijateljstvo, ali ono je od samih početaka obilježeno politikom. Jedna od njih nosi etiketu “kćeri kolaboracionista”, a drugoj će poslije vojnici pred očima ubiti muža, najstarijeg sina i šogoricu, za što će ona dugi niz godina kriviti i svoju prijateljicu koja nije učinila ništa da pokuša spasiti barem dijete.
Rasplet ove priče zapravo je tragičniji i od njezina okvira, a autorica pred očima čitatelja otkriva vrlo okrutan svijet. Strašan je to svijet zbog napora koji te žene moraju podnijeti, zastrašujući zbog hladnoće kojoj su stalno izložene, jer prijateljice u godinama rata rone u vodama oko Vladivostoka, trpeći zbog posljedica koji taj posao ostavlja na njima, a od kojih je gluhoća zbog stalne izloženosti pritisku morskih dubina najbezazlenija. No žene koje pri svakom uronu gledaju smrti u oči pokazat će se nevjerojatno moćnima u načinu na koji se bore da sačuvaju sve što mogu, sve što vole... Da školuju djecu i unuke... I same se mijenjaju, mijenjajući tuđe živote. Ovo je toplo napisana priča nakon koje u čitatelju dugo žive tragovi užasa u životima žena koje je samo trebalo ostaviti da nastave živjeti svoje tradicije.
