U zagrebačkom Kaptol Boutique Cinema počeo je 18. ZagrebDox, naš najveći festival dokumentarnog filma koji ove godine donosi čak 86 naslova. Prošle godine, festival je otvoren ukrajinskim filmom “Zemlja je plava poput naranče”. Taj intimni dokument života obitelji u ratnoj zoni Donbasa u međuvremenu je postao stvarnost velikog dijela Ukrajinaca, uključujući i samu redateljicu Irinu Cilik. Umjesto da sjedi s nama u Zagrebu, za koji je kao članica ovogodišnjeg žirija imala i aviokartu, publici se obratila videoporukom iz izbjeglištva, dok je njezin suprug, inače pjesnik, ostao na prvoj liniji kijevske bojišnice.
Nakon njezina potresnog javljanja bilo je teško usredotočiti se na svečanost, čega je bio svjestan i dogradonačelnik Korlaet, koji je bez puno patetike proglasio festival otvorenim, a organizatori su nas emotivno “zakucali” informacijom da je na izlazu iz Mauripolja večer prije ubijen litavski dokumentarist Mantas Kvedaravičius, jedan od najposvećenijih kroničara ruskog razaranja Ukrajine.
Potresenoj publici ostalo je samo da gorku ratnu pilulu ispere toplim, intimnim dokumentarcem “Ljetne noći” izraelskog redatelja Ohada Milsteina. Gost ovogodišnjeg festivala u njemu istražuje svoj odnos sa sinom, ali i vlastitim ocem i djedom čija se slika krije u obiteljskom ormaru. Ova nježna meditacija na temu života, ljubavi i smrtnosti ispričana kroz vizuru djeteta pokazala se kao savršen kontrapunkt teškim temama koje će i ove godine obilježiti festival. Upravo taj balans oduvijek je bio kvaliteta ZagrebDoxa, koji je u isto vrijeme znao prikazivati kontroverzne, glazbene i “sretne” dokumentarce, potičući nas na promišljanje i nikada potrebniji razgovor.
Pravo osvježenje bilo je zato ostati na festivalskom druženju u kojem je postalo jasno koliko su nam svima zadnjih godina falili ljudi. Pojavila se tamo i Lucija Parać, dugogodišnja producentica ZagrebDoxa kojoj se festival pod novim producentskim vodstvom Hrvoja Pukšeca itekako imao na čemu zahvaliti.
