Je li Neil Young izgubio kompas? Odgovor na to pitanje, koje već dugo muči fanove odrasle na remek-djelima iz 1960-ih i 70-ih, možda skriva njegov novi album. Americana (Warner/Dancing bear) je šokantno nepotreban iako u konačnici zanimljiv kolaž obrada skladbi američkog tradicijskog naslijeđa.
Ponovo angažiran prateći sastav Crazy Horse – skupina agresivnih, šarmantno šlampavih instrumentalista povezanih neobjašnjivom kemijom – daje opčinjavajuće rezultate čak i onda kad potpuno ignoriraju prohtjeve publike. Tako potproduciran i sirov pristup dao je novu dimenziju kompozicijama nastalim još u 19. stoljeću, poput uvodne „Oh Susannah\". Druge potječu iz vremena prije Drugog svjetskog rata („This Land Is Your Land\"), a neke su u svijet rocka uveli pioniri poput Leadbellyja („Gallow\'s Pole\"). Posložene zajedno, one pružaju sliku starinske Amerike u kojoj je teško odvojiti mit od stvarnosti. U rukama manje darovitih izvođača to bi bila katastrofa; za kanadskog veterana ovo je samo još jedan dokaz umjetničke spontanosti koja ga vodi naprijed, unatoč općem negodovanju kritike i poklonika. Ako je i izgubio kompas, tko mari? On sigurno ne.
