Gavella je pred novom premijerom, u subotu 23. siječnja praizvest će novi domaći dramski tekst – “Malena” koji je napisao i režira ga Mislav Brečić.
Je li “Malena” bajka za odrasle? Je li krvava i zastrašujuća baš kao što su to bajke za djecu?
Vjerujem da možemo Malenu okarakterizirati kao bajku za odrasle, s obzirom na ispreplitanje ‘zbiljskog’ i ‘nadnaravnog’ te s obzirom na jezične i znakovne pomake kojima se u predstavi služimo. Za razliku od mnogih bajki za djecu, ova nije zastrašujuća, sve do samoga kraja kada se susrećemo s posljedicama onih misli koje smo hranili, onoga svijeta koji smo svojim akcijama oblikovali i u kojemu moramo nastaviti živjeti.
U kakvim su međuodnosima Malena i Sin, glavni junaci ove predstave i zašto im treba antički zbor?
Malena i Sin se vole, žele živjeti zajedno. Između njih se uvlači zbor, predstavnik naroda, koji, nezadovoljan postojećim stanjem stvari, traži vizionara koji bi ga iz tog stanja možda mogao izvući. Odbacivši model što ga Malena nudi kao lijek za stanje nezadovoljstva, narod slijedi Sinovljevu viziju: uništimo sva prijevozna sredstava jer nam brzina ne dopušta radosno živjeti. Dok uzvikuje parole ljubavi i uništava prijevozna sredstva, Sin postaje omiljen u narodu. Priča nas uvlači u iluziju da negativnim djelovanjem možemo stvoriti bolje društvo kako bi nas na kraju bolno probudila iz te zablude, u neostvarenoj ljubavi Malene i Sina. Tu leži i sama premisa „Malene“: ne možemo uništavati, zamjerati, vrijeđati, mrziti te istodobno očekivati da ćemo živjeti radosno, da ćemo pomoći sebi ili društvu.
Jedna od tema kojima se bavite jest i suvremeni terorizam. Ima li po vama izlaza iz tog začaranog kruga krivnje i stradavanja nevinih?
Tako dugo dok na mržnju odgovaramo mržnjom – nema. Dočim generiramo mržnju, ne možemo očekivati da ćemo radosno živjeti ni da ćemo riješiti problem terorizma. Da bismo na nepravdu i zvjerstva koja se događaju danas na Zemlji odgovorili iscjeljujuće, moramo se zagledati u sebe. Tamo su i zaplet i odgovor. Zamislite na trenutak da onaj koji je naumio izvršiti zločin zastane i otpusti mržnju koja mu je obuzela srce. I da svatko tko mrzi postupi tako. Ne bi li to bilo rješenje? Ako primijetimo da mrzimo, da mrzimo one koji već izražavaju mržnju, valja nam primijetiti da i sami patimo te da je vrijeme da utišamo svoje srce, da započnemo proces razumijevanja i suosjećanja, prvo za sebe, a potom i za druge koji mrze. Ako to ne učinimo, zagorčat ćemo si život mržnjom koja će pak privući novu mržnju. Na taj način nikad kraja mržnji, nikad kraja destrukciji. Naravno, to nije nikakva nova ideja, mnogi su zagovarali i zagovaraju takva životna načela, no ona vrlo teško puštaju korijen jer zagledati se u sebe nije nimalo lako, kao što nije lako preuzeti odgovornost za ono kako se osjećamo. Znatno je lakše optužiti drugog, znatno privlačnije slijediti Sinovljev put. I neusporedivo štetnije i beskorisnije.
Režirate vlastiti tekst. Pretpostavljam da ga na scenu postavljate po “slikama” koje ste vrtjeli u glavi u trenucima dok ste ga pisali, ali ima li taj postupak mana? Nedostaje li vam kritički ili autorski pristup “nezavisnog” redatelja?
Nisam ga postavio po slikama koje sam vrtio u glavi, eventualno sam tako krenuo. A onda sam nastojao osluškivati glumca, razumjeti, osjetiti. Za mene je glumac u središtu kazališta koje me zanima. Ne mijenjati prvotne zamisli značilo bi inzistirati na konceptu te fluktuirajuću stvarnost kazališnog trenutka stvrdnuti u ideju za koju se držimo. To je zasigurno jedan od načina, no nipošto moj.
Mrznja je najveci pokretac kako genijalnosti tako i samounistenju.Pozivat se na ljubav a da nisi proso mrznju mogu samo zrtve koje ce bas uvjek bit zrtve.Uzmi zaprimjer pravoslavnu crkvu i cetnicki pokret zar bi postajali da nemrze