Branko Schmidt izjavljivao je ovih dana kako su mu mnogi rekli da je
njegov najnoviji film “Metastaze”, ekranizacija
hit-romana, najzreliji film koji je ikada napravio.
Uska niša
Već smo u svijetu umjetnosti i šoubiznisa navikli na takve
izjave, ali u Schmidtovu slučaju ona nema samo funkciju propagandnog
učinka pred početak redovite kinodistrubicije filma ovoga vikenda nego
je to i njegov pokušaj da se distancira od vlastitih
promašaja koji predstavljaju sve ono u ovom
društvu na što se junacima
“Metastaza” u romanu dizao želudac.
I gdje je tu sada njegov novi film? “Metastaze”
zasigurno nisu njegov najzreliji rad; zbog umjetničkog dojma i
emocionalne slojevitosti, to i nadalje ostaje “Sokol ga nije
volio”. Ali Schmidt apsolutno ima pravo najavljivati neko
svoje drukčije, uspjelije izdanje jer su
“Metastaze” svakako jedan od njegovih
najzaokruženijih filmova. Niša koju je sebi odredio
relativno je uska, ali je propisno ispunjena.
Najvažnije je pritom zaboraviti na medijske manipulacije kako je
njegova slika izgubljenih mladih ljudi koji se prepuštaju
drogi, alkoholu, besposličarenju i agresiji nekakvo ozbiljno ogledalo
društva, jer su oni to jednako koliko bi bili i da je radio
film o skupini mladih menadžera yuppieja ili modnih gurua.
Bez forsiranja i patetike
Dapače, ljubitelji romana Ive Balenovića mogu imati zamjerke
što je u Schmidtovim rukama taj segment (izgubljenog)
društva stanjen za važne osobine bivšeg ovisnika
Filipa koji zahvaljujući cinizmu (mogao bi pisati kolumne u bilo kojem
dnevnom listu) djeluje u romanu daleko kompleksnije.
Nije se išlo ni za jačom profilacijom njihovih roditelja kao
prve linije tog nazoviogledala društva, pa smo izgubili
važan dio tragikomike umirovljenog “vojnog lica” iz
vremena JNA čiji sin trpi zbog srpskih korijena. Kao i u
kazališnoj predstavi Borisa Svrtana, s publikom se
najviše komunicira preko nasilnika Krpe (odlični Rene
Bitorajac), ali mora se priznati da je tretman lika i priče općenito
lišen i trunke tipično domaće drvenosti, isforsiranosti i
patetike.
Od filmaša Schmidtovih godina voljeli bismo vidjeti
nešto režijske nadgradnje nad žestokom i okrutnom osnovom,
ali doista imamo razloga za zadovoljstvo. Jedan od romana generacije
nije upropašten i svaka će prodana ulaznica biti opravdana.
Očuvan roman generacije
