Godina je 2030. I prije pojave pandemije jedan je ludi otac na pragu pronašao sina i zatvorio ga u kuću na 43 godine kako bi ga zaštitio od svijeta. Sve što taj sin zna o životu i svijetu naučio je iz strahova (paranoja zapravo) oca i od televizijskih junaka koje gleda u nevjerojatnom nizu reality showova. Kada se otac ubije, sin prvi put izlazi iz kuće, sreće drugo ljudsko biće i dodiruje ga...
To je okvir priče u predstavi “Darian, hrvatski kralj samopomoći” mlade autorice Dine Vukelić, koju je u Satiričkom kazalištu Kerempuh režirao Krešimir Dolenčić. Dina je u intervjuu za Večernji list rekla kako se Darianom počela baviti još za studentskih dana. I to se na ovom tekstu vidi; puno je tu stvari o kojima se uči, pa je tako “Darian...” nazvan mirakulom, kao što je to Marinkovićeva “Glorija”, a duh oca naslovnog junaka, za razliku od duha Hamletova oca, luta cijelom predstavom. Očito je da je na cijeloj ideji trebalo još mnogo raditi pa bi predstava vjerojatno drugačije živjela na sceni da se netko drugi, a ne sama autorica, prihvatio dramaturgije. No, ono što se Dini Vukelić treba priznati jest da je njezina dijagnoza svijeta u kojem živimo kao i njegove budućnosti – točna. Na našu nesreću!
Na njezinu nesreću na sceni, u priči od koje redatelj zaista stvara mirakul, u kojem je nesretni narod jedan od likova, mnogo se od te točne dijagnoze pogubi u nategnutom spektaklu. Da, ljudi su sve otuđeniji, sve više žive u virtualnom svijetu, a dok tamo stvaraju lažne slike svojih savršenih života, u stvarnosti ne vide istinske probleme svuda oko sebe. Neki ciničniji autor, a to vjerojatno dolazi s godinama i životnim iskustvom, od teme samopomoći bi napravio istinsku satiru, a ovdje ova priča u gledatelju budi tek bezbroj strahova: od toga čiji će bivši muž sljedeći zagristi svoj dio medijskog kolača, do onog tko će u paleti hrvatskih alternativnih gurua uskoro dobiti status božanstva.
Oprema predstave namjerni je “treš”; kostimi i scena djelo su Valentine Crnković, a režijski je ona prije svega naslonjena na paradu glumačkog umijeća, u kojoj Dolenčić predstavlja i šestero mladih glumaca koji su ili tek diplomirali ili su pred diplomom.
Borko Perić u naslovnoj ulozi djelomično ponavlja matricu u kojoj smo ga gledali u “Osmom povjereniku”, djetinje naivnog junaka koji ne može protiv svoje dobrote. Očito je da nitko nije razmislio o količini paranoje koju bi sa sobom donio kućni zatvor od 43 godine. Zbog toga je premijerna publika najbolje reagirala na ulogu Filipa Detelića koji ulogu oca tumači kao začudnu kombinaciju duha Hamletova oca i junaka stripa “Alana Forda” te baš takav idealno pristaje u ovaj mirakul.
Mladi glumci osvajaju svojom zaraznom energijom, a Eugen Stjepan Višić i nevjerojatnim pjevačkim mogućnostima. Za sve njih zaista je velika stvar što su dobili tako veliku šansu u “pravom” kazalištu i to na svom prvom profesionalnom koraku. Treba se nadati da će ih vidjeti oni koji im mogu dati posla.
