Ovih dana čujemo nove prigovore na račun nekih starih boljki. Je li se oslabađanje američkih taoca u iranskoj revoluciji 1979. u stvarnosti odvijalo baš onako kako prikazuje film “Argo”? Čak i neki od američkih obavještajaca govore da nije, a Iranci idu toliko daleko da sve zasluge pripisuju sebi, pa najavljuju i snimanje filma s vlastitom verzijom toga događaja. Koliko je autentičan Spielbergov “Lincoln”? Je li akcija ubijanja Bin Ladena tekla doista baš tako kao što je prikazano u “Zero Dark Thirty”?
Jedan od najpoznatijih primjera upitnog oslanjanja na povijesne činjenice, ili bolje rečeno njihovo namjerno izigravanje, jest film “Hrabro srce” Mela Gibsona u kojem škotski borci boje lica i nose kiltove. Povjesničari su već na snimanju prigovorili Gibsonu da je bojenje lica bila karakteristika ratnika punih 400 godina prije nego su počeli nositi kiltove, da se ta dva obilježja nikako nisu mogli sresti u isto vrijeme na istom mjestu, a na to Gibson odgovorio: “Evo, jesu, kod mene u filmu.” Umjetničke slobode svakao su veliki argument, ukoliko su namjerne i svjesne. I to je pitanje u kojem se autore nikako ne bi smjelo ograničavati. Međutim, postoji drugi problem za koji nisu krivi filmaši - filmovi (i TV) postaju osnovno sredstvo educiranja ljudi. Kao najmasovnija umjetnost (ili industrija, prikladniji naziv u ovom slučaju), oni utječu na oblikovanje estetskih, spoznajnih, psiholoških, filozofskih i drugih čula najširih masa.
Pa kad znamo koliko se ljudi kroz film i TV izravno ili neizravno, nesvjesno puno više nego svjesno, educira o raznim društvenim područjima - npr. o povijesti ili o književnosti, kroz povijesne spektakle, odnosno adaptacije književnih djela – može se doista govoriti i o društvenoj odgovornosti tih medija. Ta je odgovornost i zakonom definirana u slučaju javnih televizijskih stanica, dok je s filmom situacija nešto drukčija. Zadaća filma nije da obrazuje (osim, dakako, filmova namijenjenih obrazovanju), a namjerna iskrivljavanja činjenica ili povijesnih podataka mogu biti čak legitiman čin autor(stv)a kao ubojstvo Hitlera u pariškom kinu u Tarantinovu filmu „Nemilosrdni gadovi“.
Koliko smo puta čuli rečenicu: „nisam čitao knjigu, ali sam gledao film“? Zar više itko može zamisliti da gladijatori možda baš i nisu izgledali ni približno Russellu Croweu? Njegov kolega Harvey Keitel osobno se uvjerio koliko je tanka granica između fikcije i stvarnosti kad je fotografiju svoga lika iz filma „Taksist“ vidio u jednoj enciklopediji kao ilustraciju pojma svodnika.
Paradoksalno, zahvaljujući Hollywoodu, u ljudi diljem svijeta znaju nabrojati više glasovitih obračuna iz vremena Divljeg zapada nego bitaka iz povijesti njihovih vlastitih država. Tako će i u nas vjerojatno više ljudi na ulici prije znati nešto izmucati o Billyju The Kidu, Biku koji sjedi ili bitki kod Littlebighorna nego o Juraju Strossmayeru ili opsadi Sigeta.
No, puno je veći problem zapravo taj što je povijest sama po sebi varljiva. I bez filmova, razne će vam strane pojednih dogđaja posve različito interpretirati pojedine događaje koji se danas događaju, a kamoli o nečemu o čemu više nema živih svjedoka i što se temelji na sumnjivim povijesnim podacima. Zato se i za samu povijest može reći da je u najboljem slučaju “nadahnuta stvarnim događajima”, a u slučaju filmova (knjiga, predstava...) važno je jesu li njihovi autoru to nadahnuće poviješću pretvorili u nadahnjujući sadržaj.
