Drugi život treće violine
Autorica je rođena u Zagrebu 1948. Završila je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše romane, pripovijesti, putopise, pjesme u prozi, eseje te zapisničku prozu. Do sada je objavila veći broj zbirki kratkih priča, romana, dnevničkih zapisa. A dobitnica je nagrada: 1. nagrada za kratku priču, Književni krug Karlovac, 2000.; 3. nagrada Večernjeg lista za najbolju kratku priču, 2009.; 3. nagrada za kratku priču, Književni krug, Karlovac, 2009.; 3. nagrada za kratku priču "Čovjek u boci", Udruga mladih Enter i HKD Lašva, Vitez, BiH; 'Zvane Črnja' za najbolju knjigu eseja ('Kultura me iznevjerila') u sklopu Pulskih dana eseja, 2015.
Komentari 3
Nisam uspio cijelu pricu procitati, prilicno je stupidna. Zainteresirao me naslov, mislio sam da ima neko preneseno znacenje, a kad ono autorica doista misli da u simfonijskom orkestru postoje trece violine. Da, ali samo u zafrkanciji. Prve, druge, viole i cela su s basovima gudaci. A violina je uvijek kao instrument ista, ne postoji konstrukcijski prva ili druga violina, a kamoli treca.
Pa dobra je priča, kaj ne?
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Fantastično zanimljiva priča o zreloj violinistici koja je odlučila noć ili dvije prije vjenčanja (iz tko zna kojeg razloga) voditi ljubav s nepoznatim mamurnim muškarcem. Nije išlo jer mu se nije digao. Jutro iza toga malo su razgovarali, jeli skupe škampe u restoranu (što je i normalno) i – svatko na svoju stranu. Uz potpuno nezanimljivu storiju iskusna autorica nikako da se odluči kad je svadba, sutra ili prekosutra: „Trideset i jedna joj je godina, prekosutra se udaje.“ Pa nekoliko rečenica dalje: „(…) za sutrašnje vjenčanje, koje je spomenula.“, a ne može se odlučiti ni je li njen mamurni lik nestašnu violinisticu ikada više vidio („Nestala je među prolaznicima i više je nikada nije vidio, osim povremeno, na televiziji, gdje je nevidljivo svirala svoju treću violinu u skladnom suzvučju muzike.“) Sve u svemu, nije lako napisati smislenu kratku priču,ali bi trebalo biti lako ne upadati u nelogičnosti i pogreške baš zato što se radi o kratkoj formi, ne o romanu. Čak ni lirsko gomilanje potpuno nepotrebnih „životnih mudrosti i istina“ ovdje nije spasilo stvar, ovo je loše. Nekako mi se čini da ni sama autorica svoju priču nije pažljivo pročitala kad ju je završila, a trebala je. Nekoliko desetaka puta.