Ljudi ovdje još po krvnim zrncima dijele žrtve rata

Jadna je umjetnost i umjetnička poruka ako je smisao selekcije, autorskoga izbora i prilagodbe umjetnika između tisuća tema u jednome realnome društvu - provokacija. još jadnije ja kada se realna tragedija jednoga djeteta koristi i zloupotrebljava isključivo u PR svrhe kao zamjena za tržišno svrstavanje takvoga "umjetnika"! Ne znam znade li hrvatska javnost da je zloupotreba tragedije te malene djevojčice u Hrvatskoj postala toliko degutantna u svim segmentima, da se recimo u muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu kao simbol, sinonim dječje žrtve uzimaju Ana Frank i Aleksandra Zec. U društvu i zemlji gdje je upravo u razdoblju i događajima od kojih se koristeći tragediju Aleksandre Zec, nastoji posve netaktično napraviti simbolika iz koje se sve iščitava, dakle o prirodi društvenoga poretka / čemu bi inače služila usporedba židovske djevojčice i Aleksandre Zec/, prirodi rata koji se vodio, odgovornosti za taj rat koji dvije djevojčice dovodi u radikalno suprotna povijesna i činjenična polazišta, jer jedna uistinu simbolizira ciljanu žrtvu jednoga zločinačkoga poretka, a druga je žrtva bolesnoga uma kojemu je zločinačka agresija dala alibi za zločin, ovakvi kao Frljić nemaju ni umjetničkih, ni ljudskih ambicija nego beskrupulozno pokušavaju isforsirati sukob sa socijalnim okruženjem, sjedajući na valove otvorene agresije na istinu i moralnost ljudskoga poretka, kako bi ovjenčani "slavom" borbe protiv apsolutno izmišljenoga neprijatelja i stvarajući vlastiti nacrt nekakve žrtve, prisvajajući realnu žrtvu sebi za vrlo prljave ciljeve. Gotovo je gadljivo takvima davati priliku, mrvicu medijske i ine pozornosti, jer iza takvih kao Frljić uvijek je u društvu i životu ostajalo samo - ništa. Jer su i intelektualno i umjetnički potpuno - ništa. Da nema provokacija, da nema strukture kojoj iz prljavih političkih razloga treba na oltaru jedna djevojčica, istovremeno zanemarujući tisuće drugih djevojčica i živih slika zla koje je pogodilo milijune sugrađana iz iste zločinačke kuhinje, takvi ne bi ni bili mogući, ili bi u najboljem - sjedili negdje u provincijskoj kavani žicajući za svoje "dubokoumno razmišljanje i patnju" rakiju.

Jadno bi bilo po tvoju pamet ''Kroničaru HR'', kad ne bi bilo providno! Nacionalizam je švicarska garda liberalnog kapitala, a što je liberalnom kapitalu teško odvojiti po koju tisućicu eura za komentare ispod tekstova. Ovoliki komentar plaćen je po broju karaktera, da se zamagli i pojeftini, da se pokuša anulirati svaki ljudski, svaki pošteni jauk u svijetu pljačkaša, kartela, korumpirane policije i sudstva. Snašli ste nas, uspjeli dobiti neke bitke, ali ako smo pošteni ne znači da smo dovijeka glupi.