Nebesko olakšanje

Sjećate li se Ane Župan? Svojedobno, njene su priče preplavljivale žute novine. Bilo je to vrijeme kada se pisanje honoriralo bez obzira bila to prava književnost ili je Komisija za šund ocijenila da se radi o tipiziranoj lakoj literaturi za razbibrigu domaćica. Pod pseudonimom Ana Žube vrijedna je gospođa objavila preko 1500 šund priča. E pa draga moja Aleksandra, ovo što ste vi poslali na natječaj ne da nije šund nego mu nije ni blizu. Ni b-l-i-z-u.

Nemaštovito, nategnuto i priglupo štivo. Moglo je nešto ispasti od one nafrajkane fukse na početku i Nikoletine Bursaća od dva metra i kvintal i pol na sredini. Šteta da su tako brzo zgasnuli. Ovako, jedina svijetla točka, premda stereotipija, jee djetlić, kojeg mi je ako ništa žao što je tako jadan nagrabusio. Da se pročitaju Asanaginica i Regoč. Ozbiljno.

A što bi drugo hrvatski branitelji u ovoj izmišljotini radili, nego već uobičajeno, pucali u civile i obavezno djevojčicu?! Pa još malo stereotipa - branitelji naravno, imaju vojnu mirovinuuuu, imaju dobru mirovinuuu. Psihički su poremećeni, grize ih savjest. Ma sve tu što se inače podrazumijeva. Najviše mi se ipak svidio naslov, koji bi bio dobar za opis odlaska autorice na ono mjesto, nakon što uzme laksative.

čitam redom ove priče i sve manje želim da se moja, prijavljena a još neobjavljena priča nađe u ovakvom društvu...