Strašan potres jakosti barem 12 po Richteru pogodio je hrvatsku književnost! Umjesto Stipe Čuića (tko se sjeća ičega posebno važnog iz njegova proteklog trogodišnjeg mandata?!) na čelo Društva hrvatskih književnika dospio je Borben Vladović (tko će se za tri godine moći sjetiti ičega važnog iz njegova predsjedničkog mandata, kad već sad, onako ambiciozan, izjavljuje da su mu cilj: mali koraci?!).
Potres slične razorne snage i pogubnih posljedica za hrvatsku književnost zbio se i nedavno kad je iz Hrvatskoga društva pisaca, koje će valjda doživotno voditi utemeljitelj Velimir Visković, istupilo nekoliko članova.
Jedan među njima, pjesnik i povjesničar umjetnosti Zvonko Maković, svoje odlučno ne HDP-u izrekao je na skupštini, ali je tu nepokolebljivu odluku odgodio za tri tjedna eda bi na račun HDP-a uhvatio zadnji vlak (pardon, avion!) za jedno egzotično putovanje: u Japan!
U DHK-u je više od 500 članova (mladih niotkuda, a viška lokalnih, zavičajnih veličina koliko hoćeš), u HDP-u otprilike 200 (nešto respektabilnih mladaca tu ima, ali ih zakriljuju kritičari, izdavači, urednici, politički kolumnisti). Sedam stotina “službenih pisaca” u maloj Hrvatskoj! Ča su puste Rusija i Amerika kontra književnoj Lijepoj Našoj! Crkavicom Ministarstva kulture oba se društva održavaju na životu: odabrani članovi putuju simo i tamo, organiziraju se tribine, objavljuju knjige i časopisi koje se nitko i ne trudi dovesti do čitatelja ili, banalno rečeno – prodati.
A čitatelja na sreću ipak ima. Kao i dobrih pisaca! Samo što hrvatska suvremena književnost uglavnom stanuje negdje drugdje: daleko od svojih birokratskih zagrebačkih adresa na Jelačić-placu i u Basaričekovoj.
