Japanska bubnjarska postava Kodo ponovno je došla u zagrebačku dvoranu Vatroslav Lisinski u nedjelju navečer, ali nije sve bilo isto kao i lani, tj. kad su prvi put gostovali ovdje pred dvadesetak godina u sklopu zagrebačkog bijenala.
Među njih 14 ovaj put su bile i dvije djevojke, a vidjeli smo ponešto i od kabuki teatra u tradicionalnoj nošnji, te čuli neke harmonijske instrumente među baterijom bubnjeva. Taj arsenal tradicionalnih bubnjeva koje u tišini razmiču po pozornici kretao se od manjih do većih, jako velikih, ali, nažalost, ne i najvećih. Jer, nekadašnji ogroman o-daiko bubanj kojeg su u Lisinski doveli 1998. - a kojeg ćete i iz daljine prepoznati jer je velik poput najveće bačve u Iločkim podrumima - više ne nose sa sobom.
Taj bitan dio predstave je izostao, iako se u predzadnjoj točki jedan od bubnjara s dojmljivom snagom i izdržljivošću obrušio na ovu nešto manju verziju, postavljenu na osvijetljeno postolje, i iz njega, činilo se, istisnuo sav zvuk koji je mogao u fizički isrpljujućem višeminutnom duelu.
Nekima je to bila najefektnija točka koju smo čuli, ali nikako ne i najsloženija. Jer, japanske Kodo bubnjare krasi fizička izdržljivost, te fascinantna koncentracija u preciznom i simultanom izvođenju različitih bubnjarskih fraza, u čijoj se povremenoj zaglušivosti lako pogubiti na pozornici. No, nije sve bilo glasno, čuli smo i suptilne konbinacije izvođene u različitim formacijama, unutar deset skladbi, zapravo malih bubnjarskih simfonija, koje su izveli u dva odvojena dijela programa.
Želite čuti kako kiša rominja, jači pljusak, tuču ili oluju? Nema problema, Kodo je i to uspio dočarati u skoro rasprodanom Lisinskom, pri čemu je bilo efektno kako se njihova zvučna slika na pozornici pokreće s lijeve na desnu stranu pozornice, i obratno, skoro kao opipljiva vizualna slika, isključivo izborom instrumenata i dinamikom međusobnih "dodavanja" i prepuštanja bubnjarskih dionica.
Bilo je i par manje potrebnih pastoralnih uvoda, u kojima su frule, zvončići, male činele, puhači rogovi, poslužili kao razblažena, pomalo populistička folklorizacija japanske kulture, ali nije da nismo čuli impresivne glazbe. Većinom večeri poznata japanska preciznost, nezaustavljivost i požrtvovnost - Kodo znači "kucanje srca" - djelovale su kao fascinanatan sklad ljudi na pozornici.
