Kako se može sudjelovati u ratnom zločinu, a onda se baviti politikom?

Ovo ne vrijedi komentirati nego samo pogledati sliku u članku i sve je odmah jasno. Barem meni.

Svim silama nas probaju izjednacut. Naj zalosnije je sto dosta hrvata na to pristaje a ako nasa djeca ne nauce iz povjedtj ko je bio okupator I zlocinci opet ce ucit u rovovima za koju godinu I krvlju posisat ponovo povjest. Zato moramo rec nismo svi isti nismo mi isli u srbiju palit I ubijat nego su oni disli kod nas.

Diletantski uradak podpomognut umjetnim senzacionalizmom izdavača sa namjerom da priskrbi koju kunu i srpski dinar prvenstveno jer je namjenjen srpskom tržištu. Tamo će hraniti poneke oči gladne izjednačavanja krivnje za rat. Kod nas ovakva ( ne) djela za istinu imajuu samo ono što i sam naslov govori ; Rupu. Za utjehu ima ona stara : tko pod drugim rupu kopa, sam u nju upada. Mir vama.

vele da bre mužić vodi glavnu riječ,nije ni čudo,djevojčica se pogubila na najjače,otprilike bojan glavašević no2

Sam naslov knjige govori o autoru, jedna velika rupa. I sad ja pitam, kako možeš ubijati hrvatski narod, a onda još imat i trgove i ulice?

zaista literarno bezvrijedno, ali baš u tom slučaju valja potegnuti žutilo i njime popuniti sve nedostatke romana...čitaj draga Ivana, ako čitaš, čitaj ono što valja, provjereno vremenom i kritikom, jer ukoliko si predana obrazovanju a pišeš na ovaj način onda si kronično netalentirana... možda je ovo dobro za Sarajevski As ali za roman...heheheh... šokiraj, čak i jadno jer je bolja bilo koja reakcija od nikakve...

Jeli se naslov odnosi na stanimirovića koji sjedi u saboru?

nije mi jasna jedna stvar: zašto je gospodin derk (kojega inače izuzetno cijenim kao vrsnog književnog analitičara i poznavatelja suvremene hrvatske književnosti) omogućio autorici spomenutog romana toliko publiciteta u večernjaku (čak tri stranice i nepun tjedan dana!) valjda mu je bilo jasno čim je pročitao roman o kakvom se štivu radu?! ili je to propustio učiniti?! i kao eto, nije to roman s ključem kaže autorica u razgovoru!? koje li poniznosti?! pa i nije! to umiju samo vrhunski majstori pera a la ivan aralica! ovo je obični klevetnički pamflet, najgora vrsta tresha, olajavanje i uniženje onih koji ne pašu u autoričin klišej (za koji nam je jasno od kakva je štofa rađen! - gdje su bivši zločinci i loši momci pozitivci a oni koji su bili na suprotnoj strani su negativci i propaliteti!) mislim da će autorica sav novac od honorara potrošiti na sudske parnice i da će morati založiti još štošta i od privatne imovine ako je ima. nije mi jasno kako netko tko je i sam majka i roditeljica može pisati tako odvratne i ljigave stvari o drugim majkama, (kako bi se ćutila njezina djeca čitajući tako što - kad bi netko tako o njoj napisao?!) iskoristiti susretljivost i ljubaznost svojih likova za tobožnje intervjue a onda ocrniti i oklevetati do daske. pa čak ide tako daleko: literarno ubijati nečiju mačku, koje li maštarije bolesanog uma?! (hranio sam godinama i skrbio se o uličnoj mački pa znam što znači prijateljstvo s životinjama i onda mi ju je jedna spodoba poput autorice otrovala dok sam boravio u toplicama!) ne znam je li ona svjesna da je puno toga što je napisala utuživo, jer je neiskusna i prenaivna a da bi napisala pravi roman s ključem. ona je naprosto išla izravno đonom na konkretne živuće osobe (ad hominem), tobože je malčice isprevrtala događaje. sudbine i lokacije (molim vas, da se vlasi ne dosjete, kao da su čitatelji sisali vesla od rođenja naovamo!?). uostalom. sama promocija je bila dno dna: da mi je samo znati koji je to književni autoritet bivša ravnateljica agencije za elektroničke medije a da bi ona prosuđivala o kvaliteti napisanog uratka?! druge da i ne spominjem (bivše visoke rastrošne državne funkcionare i uhljebe). a propos roman s ključem: već u svom prvom, toliko hvaljenom i nagrađivanom uratku i zbog čega je gostovala po svim europskim sajmovima i susretima književnika (hotel zagorje) koji sam pročitao putujući busom od zagreba do jedne obližnje zapadne metropole (moj frend je bezuvjetno to htio pročitati jer su ga toliko nahvalili u tisku!) i koji je pun nedorečenosti i nesuvislosti, pravi početnički (autorica nije svladala ni osnovne forme stilistike i hrvatske rečenice – o silnim srbizmima nema smisla gubiti riječi – rečenice su joj su nesuvisle, nejasne, prestaju prije nego što nešto kažu barem do pola itd. na pasja preskala mada je taj tekst vjerojatno prošao kroz bezbroj lektorskih ruku...), već i tamo je klevetala i olajavala konkretne osobe, nazivajući ih njihovim stvarnim nadimcima. kumrovec je malo mjestance i gotovo svatko poznaje svakog, znaju se sudbine i životni putevi. i tada još valjda gospodična je išla ocrniti mještane koji su joj pružili dom i zaštitu. to je bila ta vrsta zahvale za dobročinstva. barem nešto pozitivnoga u tom ukoričenju: nora se zaljubi (pa čak se i poseksa s njim – kako li je to novak k srcu primio!?) u vozača bivšeg i sadašnjeg (nažalost još neosuđenog!) ratnog zločinca. ona s ove bivše dobre strane, on s one bivše loše strane (kojeg li dirljivoga prizora istinskoga bratstva i jedinstva, tko li nas to, bre, samo zavadi?!), živjet će sretno i zadovoljno (i izroditi vjerojatno silan podmladak!) sve dok ne odskakuću zagrljeni u vječna lovišta!

Za vrijeme Domovinskog rata, Srbi su plasirali vijest da su "ustaše" u Vukovaru ubile oko 90-ero školske djece. Vijest su pratile snimke a sve skupa su vrtili engleski, francuski i srpski mediji. Ostali su od njih preuzimali. Svi su to prihvaćali kao istinu jer su navikli da "ustaše kolju malu decu". Nakon rata je ustanovljeno da se radi o propagandi. Da smo, ne daj Bože; izgubili ovaj rat, brojka bi narasla na 900 a možda i više. Sva hrvatska djeca bi išla u Vukovar pokloniti se poklanoj srpskoj nejači. Kakve bi tek onda knjige mogla pisati Ivana Simić Bodrožić. Bila bi kandidirana za Nobelovu nagradu.

Taj susret (mislim na Beton) je zapravo presudan za Rupu. tamo je Ivana upoznala Marka. A kako uvjerenja gradi kameleonski, morao se ponešto revidirati. Čak i smrt oca.