Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 152
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
F. William Engdahl: Uništite Kinu

Kako SAD reagira na jačanje Kine i njezino ponašanje kao svjetske sile

F. William Engdahl
Foto: Profil knjiga
1/2
28.10.2014.
u 10:00

F. William Engdahl u svojoj novoj knjizi Uništite Kinu opisuje kako Sjedinjene Države reagiraju na sve brže jačanje Kine i njezino ponašanje kao svjetske sile, te kakve mjere namjeravaju poduzeti da spriječe njezino jačanje i ograniče joj ekonomske potencijale. Govori i o vojnim američkim pripremama za mogući budući konflikt s Kinom na prostorima zapadnog Pacifika. Analizira razvijene ekonomske odnose između SAD-a i Kine te pokazuje kako su Sjedinjene Države prebacivanjem proizvodnje brojnih svojih dobara u Kinu oslabile svoj položaj. Svoje teze autor dokazuje brojnim primjerima te vrlo bogatim brojčanim indikatorima. Cijeli ovaj kompleks stavlja i u širi globalni kontekst odnosa dviju zemalja s drugim važnim svjetskim čimbenicima. Riječ je o knjizi koja najavljuje sasvim novu ravnotežu snaga na globalnoj sceni.

Pročitajte ulomak iz knjige popularnog autora.

Stara je priča da, želite li skuhati žabu u loncu vode, nježno ju položite u hladnu vodu i krajnje polagano pojačavajte vatru. Omamljena će se žaba pustiti nasmrt skuhati, posve nesvjesna što joj se događa. Ta metafora opisuje dugoročnu strategiju moćnih američkih i britanskih vodećih krugova glede budućeg postojanja suverene Narodne Republike Kine. Prije neka tri desetljeća, pod Deng Xiaopingom, u Kini je uvedena „socijalistička tržišna ekonomija“. Ta politička koncepcija uspjela je velikim dijelom iznad svih očekivanja mnogih Kineza i gotovo cijeloga svijeta. Marljivost i kreativnost Kineza bili su glavni čimbenici ekonomskog uspjeha koji je Kinu od gospodarski siromašne zemlje sedamdesetih godina prošloga stoljeća uzdigao do današnjega gospodarskog diva.

No, treći čimbenik koji joj je omogućio zapanjujući uspon bio je porast zanimanja Sjedinjenih Država te izvjesnih velikih europskih sila da iskoriste najveći i najjeftiniji svjetski konglomerat radne snage kako bi ostvarili dramatičan porast dobiti zahvaljujući onomu što se počelo nazivati „eksternalizacijom“. Inicijativu za otvaranje Kine pokrenuli su vodeći krugovi moći u Sjedinjenim Državama. Ključne osobe koje su 1972. godine pripremile Nixonov i Maov povijesni sastanak u Pekingu bile su savjetnik za državnu sigurnost Henry Kissinger i njegov pomoćnik Winston Lord, poslije američki veleposlanik u Kini. A početak je, zapravo, osmislila Rockefellerova frakcija u američkoj vanjskoj politici. I Kissinger i Lord bili su njezini štićenici.

Kada se Mao sastao s Nixonom 1972. godine, sastanku nije nazočio čak ni ministar vanjskih poslova Rodgers. U sobi je bio samo još jedan američki dužnosnik, Kissingerov pomoćnik Winston Lord. Za američke političke krugove otvaranje Kine SAD-u bilo je dijelom geopolitičke strategije da se Kina pridobije za saveznicu protiv Sovjetskog Saveza tijekom hladnog rata.

Godine 1979. Deng je, potican od strane američkih krugova, načinio odlučan zaokret k „socijalističkoj tržišnoj ekonomiji“. Bio je to oštrouman i hrabar potez, no ne bez opasnosti. Godine 1989., istodobno dok je američka strategija izazvala raspad Sovjetskog Saveza, CIA je, djelujući preko američkog veleposlanika u Pekingu Winstona Lorda i njegova sljednika Jamesa Lilleyja također povezanog s CIA-jom, pokrenula niz događaja poznatih u povijesti pod nazivom „Pokolj na Trgu Tiananmen“. Sve je ukazivalo na namjeru stvaranja političkog kaosa u Kini i to u sovjetskoj maniri ne bi li se oslabila kontrola komunističke stranke nad kineskom gospodarskom pretvorbom. Američka je urota na koncu propala, ali uz visoku cijenu političke i gospodarske izolacije Kine u svijetu.

Nakon 1989. godine Kina se otvorila inozemnim ulaganjima te počela težiti članstvu u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Postala je povlašteno tržište za izravna ulaganja američkih i europskih multinacionalnih tvrtki. U zadnjih dvadeset ili više godina rezultati ulaganja zadivljujući su. Današnja je Kina najveća zemlja izvoznica u dolarskoj vrijednosti i druga najveća – prve su Sjedinjene Države – uvoznica nafte.

Ipak, kineski politički planeri nikada ne smiju smetnuti s uma da prijateljsko rukovanje, osmijesi i zdravice u čast kinesko-američkog prijateljstva na kraju dana izblijede i da se američka vanjska politika, baš poput prijašnje britanske, napose tijekom opijumskih ratova, vodi u skladu s američkim nacionalnim interesom. Ona slijedi poznatu izjavu Britanca, lorda Palmerstona: „Nacije nemaju stalnih prijatelja ili saveznika, imaju samo stalne interese.“

Od vremena prvoga otvaranja Washingtona ka Kini 1972. godine do pada Berlinskoga zida 1989. godine američki je interes, kada je riječ bila o Kini, bio da ju domišljato rabi kao geopolitičku saveznicu protiv sovjetskih interesa. Kada je postalo jasno da su raznovrsni američki politički postupci Gorbačovljevu sovjetsku vlast 1989. godine srušili na koljena, američki obavještajni krugovi oko frakcije Rockefeller-Bush pokušali su sličnu destabilizaciju kineskog režima u Pekingu manipulirajući članovima tadašnje Komunističke partije Kine, napose generalnim sekretarom Zhao Ziyangom te drugima kako bi se pogurala brza gospodarska reforma nekom vrstom „šok-terapije“ slobodnoga tržišta po diktatu MMF-a kakva je razorila Rusiju i većinu istočnoeuropskih država poslije 1990. godine.

Poslije raspada Sovjetskoga Saveza devedesetih prošloga stoljeća i pristupanja Kine Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, u „interesu“ američke sigurnosti bilo je preplaviti Kinu ulaganjima ne bi li postala glavna svjetska izvoznica, no izvoznica američkih i europskih proizvoda – od automobila do iPhona – proizvedenih po krajnje niskim kineskim plaćama. A dobit je potom obilno pritjecala na američke bankovne račune, ne kineske.

Do otprilike 2005. godine politika brzoga gospodarskog rasta Kine – dok se taj rast temeljio na modelu „slobodnog tržišta“ s američkom potporom – nije držana prijetnjom američkom nacionalnom „interesu“. Ipak, kako je Kina rasla, njezina ju je glad za naftom, željeznom rudačom, bakrom te drugom robom natjerala da se upusti u smionu i učinkovitu vanjsko-ekonomsku diplomaciju. Ona je obuhvatila cijeli svijet, od Afrike do naftom bogata Bliskog istoka i dalje. Kina se iz korisnoga izvora jeftine radne snage za američke međunarodne tvrtke poput Wal-Marta polagano pretvarala u potencijalnu prijetnju budućoj američkoj hegemoniji, osobito u Africi te na naftom bogatu Bliskom istoku i u Aziji.

Korak po korak, baš kao pri kuhanju žaba, Washington Kini od 2005. godine pojačava temperaturu. Danas se ta temperatura već opasno približava stupnju ključanja. No, još uvijek nije kasno za Kinu, ali njezino pučanstvo i čelnici ne smiju biti u zabludi glede surovosti i odlučnosti protivnika – elitnih političkih krugova angloameričke osovine. Knjiga koju kanite pročitati razlaže kako američki politički krugovi sve predanije planiraju smrtno raniti i na koncu umoriti kinesko gospodarsko čudo.    

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije