Nakon što je godinama svojim radom oblikovala vizualni identitet zagrebačkih ulica i ilustratorske scene, umjetnica Klara Rusan, poznatija kao Klarxy, nedavno je u Galeriji Kranjčar predstavila svoj dosad najintimniji projekt. Njezina izložba "Dear babies..." funkcionira kao vizualni i tekstualni dnevnik na pragu tridesetih, pretočen u formu pisama namijenjenih njezinoj nerođenoj djeci.
Svojim prepoznatljivim crtežom i emotivno ogoljenim motivima, u ovom radu hrabro balansira između obiteljskih očekivanja, osobnih strahova i neizvjesnosti koje joj donosi zrelost.
Trideseti rođendan često se društveno percipira kao 'životna kontrolna točka'. U kojoj je mjeri ovaj projekt za vas imao terapijsku ulogu, a koliko je bio način da progovorite o društvenim pritiscima kojima su žene izložene?
Kada sam krenula raditi ovu seriju ulja na platnu, bilo mi je važno "pospremiti" svoja životna iskustva, postignuća i gubitke. Radila sam svojevrsnu reviziju upravo zbog te kontrolne točke koja se počela sve snažnije osjećati kako sam se približavala tridesetoj godini. Puno toga u mom životu nije bilo "dovoljno jasno", barem ne onako kako se to inače očekuje. Mislim da je upravo taj društveni pritisak potaknuo početno preispitivanje, ali kasnije više nije bio glavni pokretač mog stvaralaštva. U svojoj okolini i obitelji nisam osjećala pritisak kakav društvo često nameće ženama, pa me upravo to možda poštedjelo intenzivnijeg doživljaja takvih očekivanja. Terapijsko djelovanje projekta svakako sam osjetila jer je, baš poput terapije, počeo uz najbolju namjeru i želju da nešto shvatim. Zatim se sve zakompliciralo kada sam prokopala malo dublje, ali isto tako, kada se jednom ode dovoljno daleko, nema više smisla vraćati se, pa se jednostavno izgura do kraja i pokuša razriješiti ono što se otvorilo. Od optimizma, preko nervoze, nevjerice i straha, pa sve do sreće, a možda čak i ponosa što se nešto napokon uspjelo razriješiti. Prošla sam kroz čitav spektar emocija.
Serija kombinira sliku i pismo. Što je nastalo prije?
Kako kod kojeg rada, bilo je i jednoga i drugog. Ono što je svima zajedničko jest to da su se slike i pisma zapravo paralelno "mućkali" u mojoj glavi prije nego što je ijedna riječ bila napisana ili linija naslikana. Nekad su riječi bolje izrazile ono što sam htjela reći nego što bi to slike mogle, a nekad se slikom reklo puno više i snažnije nego što bi se moglo reći riječima.
U opisu stoji da su pisma posvećena djeci 'koju ćete možda imati, a možda i nećete'. Kako je bilo balansirati između te vrlo intimne neizvjesnosti i činjenice da te misli sada dijelite s javnošću?
Što se ove teme tiče, meni je to bilo jednostavno. Ne mogu reći da nisam opterećena time što netko misli o meni ili da o svemu mogu pričati jednako otvoreno i opušteno, ali ovo je jedna od tema o kojoj mogu. I zašto ne bih? Ja sam svoje mišljenje podijelila jer sam mogla, ali prije svega mislim da je važno znati i shvatiti da, na kraju dana, svaka osoba i svaka zajednica donose odluke za sebe. Taj balans nije mi bilo teško održati jer sam sama odlučivala kada ću, što i koliko podijeliti s drugima. Kad god zbog nečega ne osjećam sram, rado o tome govorim, možda kako bih pomogla nekome tko ga osjeća da ga se oslobodi. I drugi ljudi čine isto s nekim drugim temama, a mislim da upravo tako funkcionira davanje zajednici i primanje nečega zauzvrat.
Koji vam je bio najveći emotivni ili tehnički izazov tijekom rada na ovoj izložbi?
Tehnički izazov svakako je bio taj što još uvijek učim o slikanju i svim njegovim "fintama", a emotivni se odnosio na činjenicu da sam upravo u tom razdoblju prolazila kroz neke formativne situacije o kojima sam, slikajući, morala razmišljati mnogo dulje i konkretnije nego što bih inače. Zatvorila sam se u neku svoju psihoterapijsku sobu s nekoliko verzija sebe i pošteno se izmučila. Ipak, nakon svega mogu reći da se trud isplatio na više načina i da sam svakim od njih zadovoljna.
Kada bi vaše buduće dijete jednog dana promatralo ove radove, koja je najvažnija poruka koju biste mu njima voljeli prenijeti?
Da život ima puno više poglavlja i odlomaka nego što se na prvu čini. Da se neka poglavlja ne mogu čitati s razumijevanjem ako se kroz njih prolazi u panici i žurbi. Da svaka knjiga ima svoj kraj i da zato ne zaboravi uživati u njezinu čitanju. Da se trudi što manje oštetiti stranice, ali isto tako da ne zaboravi da knjiga koja samo stoji na polici ničemu ne služi. Treba je malo i izlizati.
Vaši murali krase brojne javne prostore. Kako izgleda mentalni i fizički prijelaz s papira na ulične zidove?
Definitivno je riječ o velikoj promjeni. Što sam starija, to mi više odgovara rad u zatvorenom prostoru. Ulični murali i oslikavanje zidova imaju svoje čari, ali sve češće biram svoja četiri zida umjesto rada na otvorenom. Slikarstvo je tu negdje između jer me potiče da se odmaknem od manjih formata i svedenih detalja. Kad se sve prirodno nadovezuje jedno na drugo, taj prijelaz i nije toliko zahtjevan.
Street art i murali izloženi su zubu vremena i reakcijama prolaznika. Imate li osjećaj vlasništva nad tim radovima ili ih potpuno prepuštate ulici?
Potpuno ih prepuštam ulici. Od samog početka moj je odnos s muralom neka vrsta "situationshipa". Znam da će jednom doći kraj, uživat ću dok traje, na momente mi se neće dati ni otići do njega, ali kad ga završim, imat ću osjećaj da sam nešto novo naučila i da je sve u redu. No hard feelings.
Hrvatska kulturna scena ima svoje specifične izazove. Kako danas izgleda svakodnevica i 'preživljavanje' slobodne umjetnice i ilustratorice na domaćem tržištu?
Da nisam imala sreću da se u svakom smislu mogu osloniti na svoje roditelje ako negdje zaškripi, ne vjerujem da bih danas bila tu gdje jesam, gdje god to bilo i kako god se zvalo. A u ovom poslu stalno nešto škripi. Svi uglavnom imamo puno posla, a malo novca. Sjećam se da su nam, kad sam bila mala, svi govorili: "Radi i imat ćeš." Ne čini mi se da smo dobili pravu uputu jer svijet u kojem živimo ima potpuno drukčije postavke. Moraš biti ludo zaljubljen u ovaj posao da bi se njime bavio, nema druge. Barem ne na duge pruge.
Primjećujete li pomak u tome kako institucije, ali i šira javnost u Hrvatskoj, percipiraju ilustraciju i uličnu umjetnost?
Mislim da su se institucije, ali i šira javnost, otvorile prema uličnoj umjetnosti, dok je ilustracija oduvijek bila prisutna i prepoznata. Možda je posljednjih godina još vidljivija jer su ljudi postali svjesniji koliko je zapravo sveprisutna. A kad je riječ o tome tretiraju li se ilustracija i ulično stvaralaštvo ravnopravno s klasičnim slikarstvom, o tome bih mogla govoriti unedogled. Ipak, na kraju bih se uvijek vratila istome – zapravo mi je svejedno stojimo li mi ilustratori rame uz rame sa slikarima ili nas se smatra manje vrijednima. Ilustracija može biti i ulje na platnu. Ne moraju se nužno voljeti, ali nema razloga ni da se sukobljavaju.
Što biste izdvojili kao najveću prednost, a što kao najveću manu stvaranja u Zagrebu i Hrvatskoj u odnosu na inozemstvo?
Prednost je to što smo svi manje-više u kontaktu. Kad razmišljam o ilustratorskoj sceni, imam osjećaj kao da smo svi dio školskog razreda. Atmosfera je prijateljska, barem je tako doživljavam. S druge strane, tržište u Hrvatskoj je maleno pa se katkad čini kao da nema baš puno prilika. Zato je svatko od nas na ovaj ili onaj način primoran iskakati iz paštete na društvenim mrežama i tako širiti svoje krakove izvan "Lijepe Naše".
Koji bi bio Vaš ključni savjet za mlade autore koji tek diplomiraju na ALU?
Želim im poručiti da se ne boje i neka crtaju. Za koju godinu, uz ozbiljan rad, stvari će se već nekako zakotrljati, bilo uzbrdo ili nizbrdo. Strah i sram ne treba miješati sa skromnošću i mjerom. Neka se ne boje javiti iskusnijim ilustratorima za savjet ili pomoć. I ako vjeruju u ono što rade, neka ne sabotiraju sami sebe tako što se skrivaju. Ilustracija priča priču, ali sve je uzalud ako si tu priču mumljaš u bradu. Naša profesija stvarno rijetko kad napravi štetu... Tako da, pokažite se!
Kako se vaš stil mijenjao od studentskih dana i obrazovanja u inozemstvu (MA u Londonu) do danas?
Meni se čini da sam se ubrzala, da sam prodisala i da neopterećeno smišljam i izvršavam svaku ilustraciju. Skupila sam nešto (kilo)metara u rukama.
Kada se osvrnete na sve dosadašnje projekte, knjige i suradnje, postoji li neki rad koji je za vas označio prekretnicu u karijeri?
Mislim da je serija crteža "ADHD – Pool of Thoughts", o mojem iskustvu s ADHD-om, napravila najveći pomak u mojoj karijeri. Osim što mi je donijela prvu međunarodnu izložbu, povezala me s ljudima više nego ijedan moj rad prije toga. Mislim da sam upravo tu bila najautentičnija te da je upravo to donijelo rezultate.
Umjetnici često troše golemu količinu emocionalne energije na svoje radove. Kako punite baterije?
Ili jurim s kave na kavu i družim se s ljudima dok me to potpuno ne iscrpi ili u posljednje vrijeme, čim uhvatim malo predaha, užasno puno spavam i šutim, ležeći poput guštera na suncu. Kod mene je sve na principu 'on' ili 'off' – sredine često nema.
Da možete organizirati večeru za troje ljudi iz povijesti umjetnosti, tko bi sjedio za vašim stolom?
To bi bila prilično skromna večera, barem kad je riječ o hrani, s obzirom na moje kulinarske vještine. Zato bih morala dobro razmisliti koga bih se usudila razočarati time.
Otvori KEKS Pay
