Posljednjih godina svjedoci smo brojnih pokušaja da se poznati filmovi iz prošlosti prebace na TV ekrane u obliku serija, no malo je njih uspjelo ponoviti uspjeh originala. Jedna od rijetkih uspješnih je Netflixova serija “Cobra Kai”, koja se izravno nastavlja na trilogiju “Karate Kid”. Autori serije uspjeli su nam vratiti dašak osamdesetih, ali s twistom – u seriji nam pokazuju kako je tanka granica između dobrih i loših likova. U prvom filmu iz franšize sve je bilo jasno – Daniel LaRusso (Ralph Macchio) bio je autsajder kojeg su zadirkivali u školi, a on im se osvetio tako što je na finalu karataškog prvenstva pobijedio glavnog pulena dojoa Cobra Kai Johnnyja Lawrencea (William Zabka). U seriji smo naučili kako uloge mogu biti i drukčije, te da nam i Lawrence može biti simpatičniji od LaRussoa.
Treći film, koji je izašao 1989., pokazao je kako Daniel LaRusso nije uvijek bio nekonfliktan čovjek koji sada vodi LaRusso motore. Film se vraća u vrijeme kada je Daniel želio imati moć kao prvak u karateu i izbjegavati mirne načine gospodina Miyagija kako bi prihvatio načine Terryja Silvera (Thomas Ian Griffith). Recimo samo da je to na kraju izazvalo veliki kaos za njega. Silverovim povratkom u četvrtoj sezoni “Cobra Kaija”, stvari opet izgledaju mračnije za “Danny boya” (kako ga Silver naziva). I u svojoj četvrtoj sezoni serija “Cobra Kai” ostaje zabavna čak i u najdosadnijim dijelovima.
Višestruke priče, koje sve iznenađujuće napreduju u nečemu tako čudnom kao što je vježbanje, donose dovoljno da svih 10 epizoda odgledate u dva dana, a u svakoj od njih mijenja se vaše mišljenje o likovima. Jedini koji vam se baš neće svidjeti su Terry Silver i John Kreese (Martin Kove), osnivači Cobra Kai dojoa, koje ćemo upoznati i zahvaljujući flashbackovima iz njihove mladosti, kada su se borili u Vijetnamu.
Johnny i Daniel postali su sredovječni muškarci, no u seriji njihovi učenici često pokazuju više zrelosti nego oni. Dijalozi su jedini minus u ovoj seriji, no i tu su se scenaristi poigrali, pa su suradnju Lawrencea i LaRussoa usporedili sa suradnjom Rockyja i Apolla Creeda, a najbolja je fora kada Daniel u automobilu sluša grupu Chicago, a Johnny popljuje i njih i njihova pjevača Petera Ceteru. Isti taj Cetera pjeva “Glory of Love”, naslovnu temu iz filma Karate Kid II. Još jedna stvar koja je dovedena do savršenstva je koreografija borbi. To kako su se borili Johnny i Daniel je ništa u usporedbi sa scenama mlaćenja njihovih pulena u “Cobra Kaiju”. Recept za uspjeh ove serije koja nas ova oduševljava iz sezone u sezonu jest – malo nostalgije, malo tinejdžerske romantike, malo moraliziranja i dosta dobre akcije.
Ako ste odrastali u osamdesetima, seriju “Cobra Kai” od početka do kraja gledat ćete s osmijehom. Valja napomenuti da je zaista nevjerojatno što su u “Cobra Kai” uspjeli vratiti sve glumce iz franšize Karate Kid, čak i one koji su tada glumili djecu. No problem je što svaka sezona ima samo deset epizoda u trajanju od pola sata, a do iduće sezone morate čekati godinu dana.
