Naslovnica Kultura Knjige

Jasno je da je treći svjetski rat pitanje klimatskih promjena

Ja svoj život i postojanje dugujem imigraciji jer, da moji roditelji nisu putovali preko pola svijeta da bi se sreli u Australiji, mene ne bi uopće ovdje bilo
23. rujna 2019. u 17:08 2 komentara 1249 prikaza
roman Markus Zusak

Slavni i nagrađivani australski pisac Markus Zusak ovih će dana prvi put gostovati u Zagrebu. U ponedjeljak 23. rujna u 19.30 sati u Hrvatskom državnom arhivu predstavit će svoj novi, šesti po redu roman koji pod naslovom “Od Claya most” u prijevodu Saše Stančina objavljuje izdavačka kuća Profil.

Pipi Duga Čarapa Pipi Duga Čarapa Kako je cenzurirana knjiga o najsnažnijoj djevojčici na svijetu postala dio kampanje

Pa ipak, vrlo je moguće da vam se čini da nikada niste čuli za Markusa Zusaka, premda ste možda čak i pročitali ili svakako barem čuli za “Kradljivicu knjigu”, njegov prethodni roman iz 2005. godine. Knjiga je prevedena na više od četrdeset jezika i postigla je širom svijeta milijunske naklade, a po njoj je snimljen i istoimeni film u režiji Briana Percivala u kojem glavne uloge tumače Geoffrey Rush, Emily Watson i Sophie Nélisse. “Kradljivica knjiga” u Hrvatskoj je objavljena 2008. godine u prijevodu Lade Silađin, a Profil je uoči dolaska njezina autora u Zagreb objavio i vrlo lijepo novo izdanje tog svjetskog bestselera.

Većina razgovora s Markusom Zusakom, pa tako i ovaj vođen putem elektroničke pošte, zato i danas počinje “Kradljivicom knjiga” koja je njegov novi roman učinila jednim od najiščekivanijih na svijetu.

– Često kažem ljudima da je jedina stvar nad kojom pisac ima kontrolu njegov rad, djelo koje piše. Vi ne možete izabrati hoće li ono uopće i koliko biti uspješno, a u mojoj je naravi da budem sasvim sretan što je knjiga poznatija i slavnija od mene. Sviđa mi se činjenica da je knjiga veća od autora. “Kradljivica knjiga” djelo je koje me je nosilo po cijelom svijetu, a ne obrnuto. Ja je često zovem knjigom posutom s malo čarolije. To je jedna vrlo sretna knjiga. Svaki put kad pomislim da će iščeznuti, s njom se dogodi nešto novo, poput kazališnog komada ili filma. Sretan sam već i zbog toga što ju je toliko mnogo ljudi preporučilo svojim prijateljima. Znam se našaliti na taj račun. Prijatelj vas pita: “O čemu je uopće ta knjiga?” A vi onda morate reći: “Pa, događa se u nacističkoj Njemačkoj, u njoj je pripovjedač Smrt, gotovo svi umiru i ima 580 stranica, svidjet će ti se”. Ja sam zaista iskreno mislio da je nitko neće željeti čitati i upravo to me poticalo da, pišući je, potpuno slijedim svoju viziju. Možda je upravo zato putem imala toliko sreće – odgovara Zusak na pitanje o golemom uspjehu svog petog romana, koji je zamišljen kao knjiga za mlade, a u mnogim se zemljama našao i na popisu školske lektire.

Biti ili ne biti u lektiri

– Što se tiče učinka na mladu publiku, nikada nisam imao namjeru poučavati novu generaciju o životu tijekom Drugog svjetskog rata ili o holokaustu. Uvjeren sam da je pisac koji tako nešto pokušava sa svojim romanom osuđen na propast. Ono što me uzbuđuje i usrećuje u mojem svakodnevnom radu su priče i način na koji se slažu riječi. Ako konačan rezultat ostvari bilo kakav učinak i utjecaj na čitatelje, to je više na neki način odraz slučajnih tema, ili tema o kojima podsvjesno pišete. A što se tiče školske lektire, svako malo čujete da se pisci žale što im se knjige koriste u školama, ali ja na to uvijek gledam s polazišta da, kada počinjete pisati, nikoga zapravo nije briga. Ja sam jednostavno zahvalan što itko čita ijednu od mojih knjiga, a kamoli ih proučava. Razumljivo mi je da se pisac može bojati da će mu knjiga biti upropaštena ako je pretvore u školski zadatak, ali zapravo mislim kako je to zaista test za djelo. Ja sam u školi proučavao knjige do njihove posljednje koščice, a ipak ih i dalje volim. Te knjige pomažu i uzdižu, one su podnijele test i vremena i školskog izučavanja – kaže Zusak. Ipak, pisca koji je doživio toliko neočekivan uspjeh širom svijeta jednom knjigom vrijedilo je još malo gnjaviti pitanjem je li pokušao dokučiti zašto je upravo “Kradljivica knjiga” izazvala tako veliko zanimanje.

Laura Restrepo Mafijaši su rekli da mogu napisati knjigu o njima jer knjige ionako nitko ne čita

– Mislim da su određene stvari u toj knjizi izazvale zanimanje koje inače možda ne bi imala, osobito uvođenje Smrti kao naratora. To je potaklo zanimanje s različitih područja... Ali jedna sama ideja ne može biti razlog što to zanimanje traje i desetljeće kasnije. Uvijek sam, tako mislim, nastojao stvarati dojmljive likove koji se pamte. Ne mogu još biti siguran, ali možda su razlog uspjeha upravo likovi u “Kradljivici knjiga”, a možda je i općenito slavljenje knjiga i riječi u njoj. Naravno, nisam imao pojma dok sam je pisao da će se tako nešto dogoditi. Nekada je dobro biti neiskusan i naivan – odgovara Zusak, koji danas ima 44 godine, pa se može reći da je bio prilično mlad kada je prije četrnaest godina objavio knjigu koja mu je donijela svjetsku slavu. Punih trinaest godina trebalo mu je da završi i objavi svoj sljedeći roman koji u izvornom naslovu “Bridge of Clay” sadrži i igru riječi, pošto je ime glavnog junaka ujedno i engleska riječ za glinu. Međutim, on kaže da je ideja za tu knjigu, obiteljsku sagu o petorici braće Dunbar, mnogo starija i da ju je dobio još kao dvadesetogodišnjak dok se šetao predgrađem Sydneya u kojem je odrastao. Tada je već zamislio dječaka koji je želio sagraditi most kao svoj jedini pokušaj da stvori nešto divno, savršeno i veliko.

– “Od Claya most” je kao ideja oduvijek za mene predstavljao najveći izazov i vjerojatno bih tu knjigu u svakom slučaju tako dugo pisao. Ali, istina je i da mi je uspjeh “Kradljivice knjiga” dopustio da napišem i objavim knjigu koja neće biti samo rezultat traženja sljedećeg prihoda. Rekavši to, ja još osjećam da to ionako nikada za mene nije bio razlog pisanja. Nisam počeo pisati knjige da bih zaradio. Učinio sam to zato što sam volio da me ponese roman ili priča za koju znate da nije istinita, ali, dok ste u njoj, potpuno u nju i vjerujete. Zapravo vjerujem da bi “Od Claya most” nastajao trinaest godina i da nije bilo uspjeha “Kradljivice knjiga”. Jednostavno bih radio ono isto što sam radio i dok sam pisao “Kradljivicu knjiga” – držao predavanja o pisanju i poučavao u srednjim školama širom Australije – govori Zusak.

Ideju za svoj prethodni roman dobio je, kako je sam često govorio, iz priča koje su mu o svojem djetinjstvu u nacističkoj Njemačkoj, odnosno Austriji tijekom Drugoga svjetskog rata govorili njegovi roditelji, koji su 1950-ih emigrirali u Australiju. Međutim, ideja za novi roman, kaže, potekla je iz njega samoga, iz sasvim osobnog unutarnjeg osjećaja.

FESTIVAL SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI Bookerovac Paul Beatty: Ljudi danas romantiziraju čak i doba segregacije

Boreći se s pisanjem

– Kada sam imao dvadeset godina, doista sam se borio s pisanjem. Želio sam pisati knjige, ali nisam uspijevao pronaći ono što sam tražio. Razumio sam jedino da bi pisanje moglo biti stvarno teško, a pogotovo pisanje knjiga koje će biti originalne, lijepe i istinite. Možda je odatle došao Clay, iz tog htijenja da napišem nešto posebno. Ta mi je ideja jednostavno došla u obliku dječaka koji gradi most od svoga vlastitog života. A petorica braće vjerojatno su došla od moga vlastitog brata i mene, uz naše dvije sestre, ali također iz prijatelja moga brata i mojih vlastitih s kojima sam odrastao. Većina mojih knjiga ima u sebi velike obitelji. Sviđa mi se ideja da uvijek pokušavamo kontrolirati vlastite živote, ali da uvijek iznova u njih prizivamo i nered, kaos. Iz tog kaosa nastaju naše najbolje priče. To je jedan od razloga zašto imamo djecu, zašto uzimamo s ulice pse lutalice, zašto navijamo za nogometni klub koji gotovo nikad ne pobjeđuje. To naše svijetle trenutke čini još posebnijima. U tom duhu sam u roman “Od Claya most” prizvao petoricu dječaka, braću Dunbar, s nadom da ću iz kaosa napraviti nešto divno – objašnjava autor ideju novog romana s kojim se mučio tolike godine.

U jednom razgovoru Zusak je spomenuo da se najviše muči s počecima svojih knjiga. Prvih osam stranica za njega je ključno i zato ih ispisuje sve dok ne bude zadovoljan. U slučaju posljednjeg romana, kaže mi, tih prvih osam stranica odbacio je na tisuće.

– Tisuće puta vraćao sam se na početak. Nekih godina to je jednostavno postajalo previše i nisam se više mogao dalje pomaknuti. U jednu ruku, izgubio sam barem pet godina života pišući samo početak ove knjige. Pisao sam tih godina već i kasnije dijelove romana, ali uvijek bih se vraćao, nekad i mjesecima. Gledajući unatrag, to je bila strašna pogreška, ali to je u isto vrijeme i poslužilo temeljitoj i perfekcionističkoj naravi mojeg protagonista. Proživljavao sam knjigu skupa s njim nastojeći, pretpostavljam, uvijek dati najbolje i od samog sebe – osvrnuo se na metodu pisanja Zusak.

Za razliku od “Kradljivice knjiga” koja se događa u ratnoj Europi, “Od Claya most” smješten je u Zusakovu domovinu Australiju. Ipak, i ovaj roman povezuje jedan divan most s Europom u liku majke Penelope koja u Australiju dolazi kao djevojka koja je izbjegla iz komunističke Poljske, a na taj put poslao ju je otac vrlo znakovitog nadimka.

– Odrastao sam usred imigrantskih priča svih vrsta, ponajviše prijatelja svojih roditelja koji su došli u Australiju sa svih strana Europe, uključujući Njemačku, Austriju, tadašnju Čehoslovačku i Jugoslaviju, Litvu... A onda sam, 1998. godine, susreo svoju buduću suprugu koja je u Australiju došla 1982. u dobi od šest godina. Njezini su roditelji bili izbjeglice iz komunističke Poljske i kao i toliki drugi ljudi u Australiju su došli započeti novi život. U njihovim sam pričama pronašao likove Penelope i njezina oca Waldeka Lesciuszka s nadimkom Staljinov kip. Uvijek neke male stvari budu poticaj za nastanak nekog lika ili priče. U Penelopinu slučaju to je bila moja punica koja mi je pričala da je prvih šest mjeseci u Australiji svaki dan plakala i da nikada u životu nije vidjela žohara. Tada nisam imao pojma da će to biti začetak lika koji mi je jedan od najdražih među svim likovima koje sam ikada napisao – kaže Zusak. Pišući o njegovu uspjehu kao pisca na engleskom, mnogi su često isticali da je on dijete roditelja koji uopće nisu znali engleski kada su se doselili u Australiju. U njihovoj se kući, govori mi Zusak, govorio njemački, ali za razliku od njihovih starijih sestara, njega i njegova brata ipak su najprije naučili engleski. Razlog tome bilo je iskustvo koje je malo preplašilo njegove roditelje, kada su svoje kćeri poslali u dječji vrtić, a da još nisu znale govoriti engleski.

davor špišić Ljubav je za hrabre, a mržnja za kukavice i iskazivanje slabosti

– Mi još uvijek govorimo njemački jedni s drugima u obitelji, ali to je zapravo jedna vrsta hibridnoga englesko-njemačkog u kojem ima engleskih rečenica s njemačkim riječima i obrnuto. Mislim da me je i to dovelo do meni tako dragog igranja riječima – kaže Zusak, kojeg sam, upravo zbog imigrantskog iskustva njegove obitelji, pitao i kako on gleda na današnje migracije širom svijeta i strahove koji se zbog toga šire i koje često potiču toliki političari.

– Ja svoj život i postojanje dugujem imigraciji jer, da moji roditelji nisu putovali preko pola svijeta da bi se sreli u Australiji, mene ne bi uopće ovdje bilo. Naravno, to je vrlo komplicirana situacija i mi svi o sebi volimo razmišljati kao o gostoljubivim ljudima dobrog srca punima empatije i simpatije za ljude koji moraju napustiti svoje domovine. Potresno je vidjeti ljude koji trpe, a kada stignu u zemlje kakva je i Australija, budu isključeni. Misleći o tome, mrzio bih da sam političar koji se bavi tom vrstom problema. Vrlo je lako stajati po strani i govoriti da su ti političari grozni. U mnogim slučajevima doista i jesu, ali ima i nekih za koje možemo vidjeti da se bore sa svojom savješću, pokušavaju naći kompromise ili biti dobri i ljubazni usprkos velikoj opoziciji – odgovara Zusak. I njemu samom štošta se dogodilo u životu između dva romana. Često govori da ne samo da nije više isti čovjek koji je napisao “Kradljivicu knjiga”, nego nije ni isti onaj koji je počeo pisati “Od Claya most”.

Uništavala me dio po dio

– Dok sam pisao “Od Claya most”, postao sam roditelj, to je možda na mene najviše utjecalo. Postao sam i trinaest godina stariji. Kada zamislite da sam imao 29 godina kada sam završio s pisanjem “Kradljivice knjiga”, a 42 kada sam završio “Od Claya most”, jasno vam je da se u tom vremenskom okviru puno toga promijenilo. Mislim da sam svoje tridesete uglavnom dao svojoj djeci, svojoj obitelji i svojoj “drugoj” obitelji, Dunbarima – kaže Zusak koji, ne samo kao pisac nego i kao valjda svaki roditelj na ovom svijetu, razmišlja o naslijeđu koje će ostaviti svojoj djeci. U novom romanu braća Dunbar od svojih predaka dobivaju vrlo znakovito nasljedstvo – tri knjige, od kojih su dvije Homerove “Ilijada” i “Odiseja”, a treća je o Michelangelu, jedan pijanino i pisaća mašina. Čini se da Markus Zusak i dalje vjeruje u duh, razum i umjetnost i da je optimist kad je u pitanju svijet u kojem će živjeti njegova djeca.

– Meni, kao i većini ljudi vjerojatno, postaje sve jasnije da je treći svjetski rat pitanje klimatskih promjena i pronalaženja načina da sljedećoj generaciji ostavimo svijet koji nismo baš potpuno i namjerno uništili. U srcu sam ipak optimist. Znam to upravo zbog iskustva s posljednjom knjigom koja me je uništavala dio po dio, sve više svaki dan tijekom trinaest godina, a ja sam i dalje vjerovao da ću uspjeti i da to mogu učiniti. I ja vidim umjetnost, riječi i priče kao ono najbolje što su ljudi u stanju stvoriti. Također mislim da vidim i promjenu stava, da počinjemo drukčije gledati na stvari. Čini mi se da napokon vidimo svijet kao nešto što nije neiscrpno i što se može neograničeno trošiti i nadam se da je to prvi korak.

VISERA
EU FONDOVI
Inovacije: Radimo na razvoju robota koji će mnoge poštedjeti zamornog pretipkavanja podataka
  • winmyanne:

    Treci svijetski rat je pitanje zlocinacke Njemacke, i njihove bolestine vise rase od koje boluju, kao i druga dva svijetska rata uostalom. Uvijek su oni problem, i njihova bolest u osvajacini svijeta, rak rana covjecanstva. Nije isto kada civilizirani svijetet ... prikaži još! emigrira, i kada Britanci dodju negdje, oni odmah sve pozlate i ucine te zemlje medju najbogatijima na svijetu kao sto su Australiju ucinili. Za razliku od ex-nacista i njihovih ljubimaca islamista, koji te odmah pregaze, zaviju u crno, razvale i opljackaju i usmrte na milione obitelji i male djece. Barbare Nijemce treba razvaliti, rastakati im tu drzavu na vise komada, da ne zlostavljaju vise ljudski rod, a o covjecanstvu moraju voditi brigu ozbiljni ljudi, Amerika, Britanija i saveznici iz 2.svjetskoga rata, a ne oni koji su razvalili svijet vise puta u svojoj mracnoj i zlocinackoj povijesti.