Ja, Adem

Priča loše ispričana, neuvjerljiva. nedopustivo patetična i otrcane teme. Problem je i to što je priča - mrtvac, a mrtvi ne pričaju. Dakle, da je završila u trećem licu, bilo bi bolje. Ipak, svijetla je točka to što jedna Židovka ima suosjećanja i empatije za ono što Amerikanci i njihovi saveznici rade u Africi, a njen vlastiti narod podupire. E sad, je li to samo iz literarnih pobuda ili je stvarno, ne znam samo mi je čudno spominjanje autoričina porijekla u kratkom životopisu. Porijeklo autora u natječaju za kratku priču važno je koliko i njegova/njena vjeroispovijest, boja kože, rodna/spolna pripadnost, gastro opredjeljenje ili odnos s lokalnim mesarom u mesnici.

Da nije skandalozno, bilo bi smiješno. Misli se ne vrte u očima već u glavi. Ajme, tirade: "Jakub nam je savjetovao da se ne osvrćemo. I nitko to nije učinio, kao da smo se bojali da ćemo, ako pogledamo prema kući, umjesto nje ugledati ANĐELA SMRTI." Kaša ni od čega. Bona, mora bit od nečega: ječma, riže, kukuruza? Žarulja i mušice. Mušice, bona, ne napadaju na žarulju već se obezglave, izgube orijentaciju. Mujo pao na nož i tako dvanaest puta. I onda klišei: ja Adem, govorim s dna mora, koralji, šutljive ribe, LAMPEDUZE, širom otvorene oči, uplakane sirene, itd.

Ah, zašto ta priča ima tako žalostan kraj? Radije bi da je završila sretno, kao što je bila životna priča Muhammada Jassim Abdulkarim Olayan al-Dhafiri-ja. On je kao mali slatki dječačić, od 6 godina, prešao Mediteran, nije se utopio kod Lampeduse, stigao u Veliku Britaniju i tamo se lijepo uklopio, a opet sačuvao svoj identitet. Završio je University of Westminster. Radio je kao IT stručnjak, a bio je čak i DJ. I kao takav još se je proslavio u cijelom svijetu. Pričica je prigodna, patetična i politički korektna, tako da predviđam da bi mogla biti favorit natječaja.