Nakon pet godina Zagrebačka je filharmonija napokon pronašla i odabrala novog šefa-dirigenta, a i on je odabrao nju. I filharmonijski ravnatelj Mirko Boch i austrijski maestro David Danzmayr potvrdili su nam obostranu želju i namjeru. Preostaje još samo dogovor oko detalja.
Vraćate se kad volite
– Ne vidim da bi tu moglo biti problema – rekao nam je maestro, koji će u petak već četvrti put ove godine nastupiti u Zagrebu.
– Nijednom se orkestru ne vraćate tako često ako ga ne volite – kaže dirigent koji je nedavno, među tri kandidata, osvojio više od polovice glasova orkestra. Za proceduru ima vremena jer Danzmayr bi, nakon barem pet koncerata u sljedećoj, posao šefa-dirigenta trebao preuzeti od početka sezone 2016./17., nakon što mu istekne ugovor s Filharmonijskim orkestrom države Illinois u Chicagu.
– Stalni ću angažman, uz Zagreb, zadržati samo s komornim orkestrom Pro Musica u Columbusu. Ne razumijem dirigente koji istodobno vode tri ili četiri orkestra. Ansambli su živa bića koja traže pažnju i prisutnost – govori dirigent koji ima tek 34 godine. Nakon profesionalnih debija prije deset godina, Danzmayr je vrlo respektabilnu međunarodnu karijeru počeo graditi postavši šef-dirigent Škotskog nacionalnog orkestra, koji ga je izabrao među 110 kandidata. Rođen je u Salzburgu, gdje je uz oca glazbenika, dugogodišnjeg šefa glazbenog programa Salzburškog radija i producenta Salzburškog festivala, već kao dijete odlazio na probe i koncerte velikana.
– Bio sam pravi mali snob i mislio sam da je normalno da orkestri sviraju kao Berlinska ili Bečka filharmonija. To je bilo odlično za moje uši, a tek sam kasnije shvatio kakav je to Božji dar bio za mene.
Vrlo simpatičan, jednostavan i srdačan, maestro prepričava ono što su njemu govorili: da je već s tri godine po kući pjevao glazbu iz baleta Žar-ptica Igora Stravinskog.
– Nije to nikakvo čudo jer sam doslovno svaki dan tražio da mi puštaju baš tu snimku – dodaje uz smijeh. Studij klavira na Mozarteumu počeo je s deset godina, a prekinuo s petnaest.
– Shvatio sam da ne želim biti pijanist i da ne pripadam tom ozbiljnom, glamuroznom i uštogljenom svijetu. I odjednom sam sa svojim prijateljima svirao, a i vježbao više nego ikada, ne zbog profesora, nego zato da drugi ljudi ne ispadnu loši zato što sam ja loš. Luđački smo svirali tango, jazz i komornu glazbu i to je napokon bio pravi život s glazbom, zbog kojeg sam se u 19. godini vratio na studij, na dirigiranje. Imao sam sreću što je baš tada na Mozarteum došao Dennis Russel Davies, veliki dirigent i pedagog, a uz to "cool" tip s motorom koji se znao nositi s mojom ludošću.
Pronaći ćemo put
Nema sumnje, strastveno uživanje u glazbi i onih koje je sviraju i onih koji je slušaju za Danzmayra je imperativ i ovo bi mogao biti početak lijepog prijateljstva. O strategiji razvoja orkestra još ćemo razgovarati, ali mladi Austrijanac zna što radi.
– Nije teško imati puno ideja, puno je važnije znati odabrati kojima ćemo se posvetiti, a koje ćemo baciti kroz prozor. Kada se usuglasimo o cilju, pronaći ćemo i put – kaže maestro. Zbog njega sutra vrijedi otići u Lisinski, kao i zbog Elgarovih Enigma varijacija i Rodrigova Aranjueza i gitaristice Ane Vidović.
>> Zagrepčani moraju znati da im je Filharmonija sigurno najbolji reprezent
