Ovih se dana mnogo govori o "Umjetniku", filmu koji je u posljednjih nekoliko tjedana osvojio sve što se moglo osvojiti – od tri Zlatna globusa, sedam nagrada BAFTA do čak deset nominacija s kojima će ući u finalnu večer dodjele nagrade Oscar.
Zbog komplicirane distributerske situacije, film redatelja Michela Hazanaviciusa, koji je od premijere u Cannesu prošle godine osvojio čak 59 međunarodnih nagrada, još jedno vrijeme neće igrati u hrvatskim kinima, ali je Večernji list ipak došao u priliku pogledati ga.
Poput Bustera Keatona
Taj crno-bijeli, najvećim dijelom nijemi film, oda je starom Hollywoodu, personificiranom u liku šarmera Georgea Valentina (uvjerljivi Jean Dujardin), zvijezde koja ne pronalazi svoje mjesto u eri zvučnog filma, baš kao što to svojedobno nije uspjelo ni Busteru Keatonu i nizu drugih velikana koje su pregazili neki drugi, govoreći glumci. Novu hollywoodsku generaciju u filmu utjelovljuje mlada Peppy Miller (Bérénice Bejo), glumica čija se neostvarena romansa s Valentinom provlači kroz cijeli film, dok on polako tone prema dnu, a ona se uspinje prema hollywoodskom vrhu.
Njihova romansa započinje efektnim kadrom u kojem se Peppy grli s Valentinovim kaputom na vješalici, jednom od slika po kojima ćemo pamtiti "Umjetnika".
A "glumac" po kojem ćemo svakako pamtiti film je i mali terijer Uggie, koji nas je već osvojio u filmu "Voda za slonove", a sada je briljirao nizom trikova koji uveseljavaju gledatelja od početka do kraja filma. Kako je riječ o ostvarenju koje se oslanja na geg i mimiku, razigrani pseći lik prirodno se uklopio kao jedan od najvažnijih "negovorećih" aktera priče.
Manjak govornih sekvenci (osim u dva kratka dijela) Hazanavicius kompenzira jednostavnim metaforama te pažljivo pozicioniranim plakatima i novinskim naslovnicama (još jedan medij u zalasku!), koje će dodatno naglasiti prevrate u radnji.
Manjak autentičnosti
Treba naglasiti da je Umjetnik film koji evocira estetiku nijemog filma postupcima ipak karakterističnima za suvremeni film, od kamere, koja je mnogo dinamičnija, do gestikulacije, koja se udaljava od naoko nevinog štiha davnoga Hollywooda (jedna će glumica u kameru čak podići srednji prst, što je gesta nezamisliva na velikom platnu prije stotinjak godina), zbog čega se pomalo gubi osjećaj autentičnosti.
A osim kao posvetu prošlome vremenu, film možemo gledati i kao metaforu trenutačnoga stanja američke filmske industrije, u vrijeme nove financijske recesije i dolaska novih, trodimenzionalnih formata koji redefiniraju ulogu glumca.
Film ide u distribuciju u RH