Naslovnica Kultura Kazalište

Golotinja bez svrhe: trebala dočarati očaj, a postala – histerija

Šteta za veliku dramu, velikog redatelja i kazališnu kuću pred kojom je pitanje tko će joj zabiti sljedeći čavao u lijes
05. listopada 2013. u 11:40 0 komentara 1649 prikaza
hnk (1)
Foto: Petar Glebov/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/3

Na sceni HNK Zagreb tragedija, teška i mučna drama o propadanju, o dnu u kojem je smrt jedini mogući izlaz. U premijernoj publici mlada dama u dugoj crvenoj haljini koja se smijala točno u trenucima kada su događaji najtragičniji. Iziritirana publika okreće se prema njoj, ali nema dovoljno hrabrih da je ušutkaju. Njen smijeh, ma koliko neumjestan bio, trebao je redatelju biti prvi znak da nešto ozbiljno nije u redu.

Na žalost, to nešto u drami Maksima Gorkog "Na dnu" koju je režirao Paolo Magelli postalo je mnogo toga. A sam pogled na scenu obećavao je mnogo jer scenografija Lorenza Bancija zaista izgleda fascinantno – goli beton, kanalizacijska cijev iz koje izlaze likovi, željezna vrata, bazenske ljestve koje s tog dna ne vode nikamo...

Nemoć redatelja

Ta scenografija, uz sjajan posao koji je obavila dramaturginja Željka Udovičić Pleština i glumu Zvonimira Zoričića, Leona Lučeva i Bogdana Diklića, jedine su svijetle točke te predstave. Sve ostalo pošlo je ukrivo i ostavilo dojam ne režije, već nabacanih teatarskih trikova koji su tu da prikriju da redatelj baš i ne zna što bi s mučnom i teškom pričom. To vrludanje ovdje je u prvom redu pokriveno golim ženskim tijelima. Naravno, 2013. godine gola glumica na sceni nije ni skandal ni provokacija. Ovdje se čak i može razgovarati o tome da ta gola tijela podcrtavaju socijalnu težinu cijele drame u kojoj gledamo batrganje ljudi koji više nemaju što izgubiti. Oni više nemaju ništa, ni svoja tijela ni osnovno ljudsko dostojanstvo. No, iza takvog ulaska u priču mora stajati gluma čvrsta kao stijena, a Magelli sve žene u predstavi pretvara u obične histeričarke. Tako Lana Barić u svojoj velikoj sceni na početku drugog čina doslovno prelazi u piskutanje, ono izvedeno u formi deranja u kojem su riječi potpuno nerazumljive, a njezini postupci ishitreni. Iz svojih se "golih" istina nešto uspješnije izvlače Daria Lorenci Flatz i Iva Mihalić, ali u konačnici je dojam tek nepotrebno inzistiranje na šabloni.

Čavao u lijes

U tu šablonu svakako spada i Siniša Popović odjeven u crvenu minicu i čarape s podvezicama, mikrofoni u koje se pjeva (tijekom cijele predstave, a sve zbog zadnje rečenice "Pokvari nam pjesmu... budala!") i bazen za koji se pitaš je li ondje samo zato da bi se u njemu odvijale najbrutalnije scene koje su iz partera kazališta nevidljive i koji naglašava dilemu – što rade ovi ljudi – kojoj se nemoguće oteti iz mraka gledališta. Šteta za veliku dramu, velikog redatelja i kazališnu kuću pred kojom je pitanje tko će joj zabiti sljedeći čavao u lijes.

>>Trikovi koji skrivaju kreativnu nemoć redatelja Paola Magellija

Goran Jančo je za svog partnera odabrao Croatia osiguranje
OSIGURANJE
Jančo: Stočarstvu smo posvetili svoje živote, pa farmu želimo sačuvati od rizika

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.