Ako itko u hrvatskome književnom prostoru “sve zna” o priči, onda je to Tomislav Sabljak! Ništa u vezi s tim malim zahtjevnim proznim žanrom nije mu strano: ni teorija ni praksa.
Napisao je brojne članke o priči kao žanru i kritike o praksi pisanja priča, sastavljao antologije priča, uredio zbornik “Teorija priče”, osnivač je i 45 godina selektor Večernjakova natječaja za kratku priču, od kraja 1950-ih objavio je u književnim časopisima, ali i u novinama, pa i za erotiku specijaliziranim periodicima niz priča, 1980-ih prikupljenih u zbirkama “Pas ispod kože” i “Jesen našeg nezadovoljstva”...
Pa, ipak, trebala se pojaviti knjiga Sabljakovih izabranih priča “Jarčevo oko” (VBZ, ur. Ervin Jahić) da bismo ono što smo dosad uzimali zdravo za gotovo posve osvijestili: uvjerili se bez ostatka u činjenicu da Sabljaku u žanru priče pripada posebno mjesto u hrvatskoj književnosti, mjesto onoga koji je i tematski, i idejno, i jezično razmicao granice žanra, krčio nove putove i postavljao «pravila» koja će (mnogi s nepravom razvikaniji) epigoni slijediti... Sabljak je, opskrbljen književnim umijećem i znanjima, podjednako koliko i ljudskom hrabrošću u olovnim vemenima, odvažno ispisivao kratku prozu u kojoj je mimo ideoloških “propisa” problematizirao mnoge tabue poput pogubna utjecaja politike na sudbinu pojedinca, dovodio na svoje stranice “stvarne junake lažne historije”, razornom se ironijom i iskošenom grotesknošću distancirao od moralnoga licemjerja, demitologizirao nametnute političke, ideološke ili religijske dominante, erotiku uzdigao do važne stvarne i simbolične uloge u životima i postupcima svojih junaka, a uporabom žargona, kolokvijalizama i vulgarizama stilski je razlistao svoj osebujni prozni iskaz.
Nimalo slučajno naslovljena “Jarčevo oko”, s izravnom aluzijom na klasika erotske literature Henryja Millera, Sabljakova zbirka pršti energijom koja se poput lave u vulkanskoj erupciji oslobađa u burnom dodiru erotike i politike. Erotičnost politike i političnost erotike, to je ono što autorski najviše privlači i inspirira Sabljaka. Većina njegovih likova (a galerija je pozamašna: od političkih komesara koji su pali u nemilost, žrtava rata i poraća s teretom odabira partizanske ili ustaške strane do velikih majstora falsificiranja povijesti, lažnih proroka, ispraznih kulturnjaka ili razbludnika na pragu ludila) pleše na egzistencijalnome rubu, traumatizirana prošlošću, otežala od erotskih frustracija, moralnih dvojbi, zapitana nad (be)smislom života... Zbilja i fikcija u Sabljakovoj se naraciji isprepleću u čvrstu tkanju kojemu je osnova dokument, a potka reinterpretacija (lažnog ili izmišljenog, svejedno) dokumenta u fantastičnome ključu. I po tome je Sabljak bio prethodnica našim postmodernim prozaicima, a završnom, dosad neobjavljenom, novom pričom “Polarna lisica”, još jednim sarkastičnim obračunom s ideologijom, potvrdio je potentnost i svježinu svoga proznog rukopisa.
Ovoliki hvalospjevi! Uopceni. Ispod dva neprepoznatljiva slovca! Ako ne znate za mjeru, jeste li culi za znanost knjizevnosti?