Onaj u čijoj glavi još "stanuje" nenadmašni Jovan Ličina kao Maestro u davnom (prošlostoljetnom) "Kiklopu" na sceni HNK Zagreb, u režiji Koste Spaića, s puno će straha otići pogledati nekog drugog Maestra. Najbolja vijest koja stiže iz Histriona, gdje je sinoć premijerno izvedena "Maestrova smrt", dakle dijelovi "Kiklopa" sažeti upravo oko tog lika, glasi: nemate se čega bojati.
Desetljećima nakon Ličine koji je kao glumačka zvijer u jednom potezu progutao tu ulogu, dobili smo novog, sasvim drugačijeg, ali vrlo dobrog Maestra. Igra ga Duško Valentić, koji počevši od svoje fizičke konstitucije tu ulogu igra mnogo suptilnije, ali sa istom predanošću, sa podjednakom dozom fatalističke ludosti. Ukratko u trenutku kada izroni na bijeloj sceni ispod plahte gdje se skriva dok Melkior plače i luduje za Vivianom, Valentić u svoj glumački zahvat jednostavno zgrabi publiku. I ne pušta je do samog kraja, kada scenom dominira tek sjena dalekovoda na kojem je skončao.
Njegov je svjedok Melkior Janko Popović Volarić. Njegovi su prvi trenuci predstave u kojima ga redatelj na trenutke, zajedno s publikom, ostavlja u iritantnom mraku. I dok se kazalištem ore njegovi krici jasno je da je riječ o glumcu koji obećava, ali mu treba još dosta kazališnih utakmica u nogama. Redatelj predstave je Krešimir Dolenčić, sva trojica protagonista zajedno potpisuju dramsku adaptaciju teksta, koji ne filozofira mnogo. U rukama su mu tako i tako sjajne rečenice Ranka Marinkovića. Više kao da i nije potrebno za predstavu koju svakako treba vidjeti.
