Širenje tržišta za čovjeka koji živi od pisanja pjesama na jeziku koji govori dva milijuna ljudi svakako ne bi bilo loše – smije se slovenski kantautor Vlado Kreslin, koji je nakon gotovo tri desetljeća karijere objavio svoj prvi album za hrvatsko tržište. “Umjesto koga roža cveti” kompilacija je njegovih novosnimljenih pjesama na hrvatskom, starih skladbi na slovenskom i suradnji s hrvatskim prijateljima (Šajeta, Parni valjak, Neno Belan...) – projekt koji je jako dobro odjeknuo kod domaćih kritičara spremnih otvoriti mu put na hrvatsko tržište. Na žalost nekih od nas, proizlazi da se slovenski izvođači u zemljama regije mogu nametnuti tek kada prestanu pjevati na slovenskom iako je slovenski jezik vrlo podatan za uglazbljivanje i slušanje (polke se, uf, ne računaju). Istina, Buldožer su pjevali na hrvatskom (ili srpskom, zapravo kombinaciji tih dvaju jezika), ali još od Tomaža Pengova i njegovih akustičarskih “Odpotovanja” (1973.), Šifrera i Domicelja, šlageraja Pepel in kri, pa sve do punk rocka Pankrta i Lačnog Franza slovenski je jezik u bivšoj državi nalazio put izvan lokalnih granica.
Međutim, Kreslinov bend s kraja 1980-ih Martin Krpan ni u bivšoj državi nije uspio postići takvu prepoznatljivost izvan Slovenije, pa nam je i kao samostalni izvođač on ostao nepoznanica. U međuvremenu promijenio se, eto, i odnos prema slovenskom jeziku.
– U proteklim desetljećima često sam nastupao po prostorima regije i publika se ponekad žalila da ne razumiju tekstove – objašnjava Kreslin. – Otkako smo postali samostalne države, situacija se mijenjala, i to toliko da se moj 14-godišnji sin, koji trenira košarku kod Olimpije, i njegov sportski prijatelj iz Šibenika jedva sporazumijevaju. No, ipak bolje nego naši političari, koji potpisuju i dogovaraju memorandume na engleskom... (Ha, ha!) Kao što kažem u pjesmi “Cesta”: “Duga, duga je cesta od čovjeka do človeka!”
Kreslin je plodan autor, diskografija mu u posljednjih dvadesetak godina sadrži dvadesetak CD-ova, što solo, što s bendovima Beltinška banda i Mali bogovi, a zadnji je album “Čarobnice” (2011.) sadržavao čak tri diska. Kako mu je bilo izabrati prave pjesme za predstavljanje hrvatskoj publici?
– Pa da, ima puno pjesama koje, nažalost, nisam stavio na album. Stavio sam pjesme koje mi je uspjelo prevesti, potom one koje imaju neke veze s Hrvatskom (dueti) i neke slovenske skladbe koje bih volio da hrvatska publika čuje u originalu. Možda najvažniji dio Kreslinova opusa premrežen je etnoglazbom, čime je dobio autentičan zvuk “prekomurskog” rokera.
– Svoj sam autorski/”urbani” put potkraj 1980-ih spojio s ekipom starijih pučkih muzikanata iz mog sela. Prekmurski štih, koji je sličan međimurskom, htio sam predstaviti ostaloj Sloveniji, koja je (bila) uglavnom “okupirana” od strane harmonike, polke i valcera. Dvadeset godina poslije moj električni bend Mali bogovi i Beltinška banda nastupamo zajedno i za nekoliko dana održavamo tri rasprodana koncerta u Cankarjevu domu u Ljubljani. Rasprodani kantautorski koncerti u Hrvatskoj su danas samo kada nam dolaze “naši stranci” iz regije: Balašević, Predin i slični. Iako je Hrvatska dala dva možda i najveća kantautora na ovim prostorima, Arsena Dedića i prerano (samo)umirovljenog Drage Mlinarca, danas oskudijevamo u kantautorskom izričaju. Rundek svakako, ali to nije ono što smatramo klasičnim kantautorksim izričajem. Pojavi se tu i tamo neki zanimljiv izvođač, ali u posljednja dva desetljeća nismo dobili nekoga tko bi se dokazao trajnije. (Držimo fige Pavelu da uspije u tom). S druge strane, Slovenija, uz Kreslina, ima nekoliko takvih imena.
– Možda je to kao u sportu – komentira Kreslin – bolji smo u individualnim sportovima. Osim albuma za hrvatsko tržište, Kreslin ima u planu i koncerte u Hrvatskoj, a za početak najavljuje svoje gostovanje na nastupu Rade Šerbedžije u Lisinskom 22. prosinca.
Ima pravo kada kaže da je dug put od čovjeka do človeka. Vrijeme je da se taj put skrati. Barem kad je riječ o človeku Kreslinu.
