Drama o drugačijima kao pitki sitcom koji je oduševio publiku

Jedva čekam pogledati ovu predstavu jer se u našem društvu osobe s invaliditetom minoriziraju i tek ih se prigodničarski spominje uoči Međunarodnog dana invalida - 3. prosinca.

Mislim da je predstava, kako i autorica članka kaže, preduga. Tekst je zanimljiv i bio bi još zanimljiviji kada bi bio skraćen za barem 15-ak minuta. Osobno ne mislim da je autor dublje ušao u odnos (posesivne) majke i invalidnog sina, kao ni to da predstava dublje progovara od ljudima koji su neshvaćena manjina. Najveća zamjerka mi je što mi se čini da likovi ne dožive katarzu(a imam dojam da je scenski dožive), već bih rekao da je ona prisutna od početka u njima, tj da su likovi jednako (ne)svjesni sebe od početka do kraja. Glumice Raukar, Kukuljica i Marinković su odlične, a što se prve dvije tiče, rekao bih da su jedine mane njihovih uloga u tome što ih bilo redatelj bilo dramaturg nije zaustavio u trenutku kada je zaista dovoljno. Kod Kukuljice je to u zamornim psovanjima već nakon polovice predstave, a kod Raukar u njezinim verbalno-tjelesnim eskapadama. V. Živolić je vrlo iskreno, nježno i pažljivo odradio svoj lik, a J. Đokić je \"standardno\" odlična. Ne bih ponovo išao pogledati predstavu, ali je preporučam.