akon velikog uspjeha na nacionalnom festivalu u Puli, na kojem je osvojio četiri Zlatne Arene, film “Pismo ćaći” distribuirat će se i u kinima, kao jedan od iznimno rijetkih domaćih underground filmova koje imamo priliku gledati u multipleksima. Razgovarali smo s autorom Damirom Čučićem koji već priprema dva nova dugometražna filma.
– Otkrio sam da najbolje radim kad radim nekoliko stvari odjednom. Za “Pismo ćaći” toliko sam intimno vezan da jednostavno nemam snage strepiti nad njegovom distribucijom ili čekati hoće li biti uvršten na festival u Rotterdamu. Zato radije krećem u montažu novog filma – objasnio nam je samoborski filmaš, koji u rezimeu ima i tri dokumentarca prikazana na najvećem svjetskom festivalu dokumentarnog filma IDFA.
Hibridna trilogija
Novi rad, kaže nam Čučić, bit će dio trilogije ispovjednih filmova koju je otvorio “Pismom ćaći”, a činit će je još “Rakijaški dnevnik” i “Dnevnik jednog shizofreničara”.
– Junak filma “Dnevnik jednog shizofreničara” moj je prijatelj, duševni bolesnik. Dobio je dozvolu da svoju bolničku svakodnevicu snima kamerom mobitela, a ja sad montiram taj materijal. Naravno, identiteti ljudi u filmu bit će apsolutno zaštićeni, ono što ne smijemo prikazati, kompenzirat ćemo animacijama. Dakle, i ovaj će film, ali i onaj koji slijedi, biti hibridne forme – objasnio nam je redatelj.
Pitamo ga očekuje li mnogo od idućeg filma te je li uopće bio spreman na uspjeh “Pisma ćaći”, a on spremno odgovara:
– Odmah sam znao da imamo dobar film, iako mi se čini da pred premijeru nisu svi dijelili to mišljenje. To se vidjelo iz načina na koji su nas plasirali u Puli. Naš je film na početku bio u neravnopravnu položaju, prikazan u maloj dvorani, u neatraktivnom terminu, bez plakata pred Arenom i brojnih drugih stvari – nabraja nam redatelj, ističući kako tu nije riječ o njegovoj taštini, nego o činjenicama koje mnogo govore o načinu selekcije filmova za taj festival.
– U nas se underground film ne prepoznaje kao nešto vrijedno igranja. Recimo, “Ajde, dan... prođi...” Matije Klukovića apsolutno je trebao biti prikazan u Puli, a nije. Prikazali su, doduše, “Blizine” Zdravka Mustaća, ali opet u najgorem mogućem terminu i u malom kinu. To je, nažalost, odraz potpunog nepoznavanja alternativnog filma, a kad se radi o osobi koja odlučuje o programu nacionalnog festivala, to je i ozbiljan problem. A onda zamislite kako se tretira, recimo, eksperimentalni film – oštar je Čučić, koji je unatoč velikim autorskim uspjesima uvijek bio na margini filmske scene.
Počelo je to, kaže, iz nužde, a poslije je razvio golemu ljubav prema svijetu amaterskog filma i kinoklubova.
Svijet kinoklubova
– Kao srednjoškolac počeo sam se motati oko filmske autorske grupe Enthusia Planck u Samoboru, i tu sam se odlučio baviti filmom. Pokušao sam upisati režiju na akademiji, i to čak šest puta, no uvijek neuspješno. Tražeći što bih mogao raditi, zaposlio sam se na HTV-u kao montažer, i od toga i danas živim.
Stabilan, iako skroman prihod s televizije pomaže mi da školujem djecu, a u autorskom smislu omogućava mi da se bavim samo onim što zaista želim. Mogu reći da sam se prostituirao kao montažer, ali kao redatelj nikada – šali se Čučić, koji uz redateljski i montažerski rad često drži radionice mladim filmašima, ali i nastavnicima koji vode filmske grupe u osnovnim i srednjim školama.
Radionicu pod nazivom One Take Film Factory, u organizaciji istoimenog festivala i zagrebačkoga kinokuba, održat će i ovog vikenda. Kaže, posebno mu je drago što među sudionicima ima puno studenata novinarstva, jer smatra da se na fakultetu nedovoljno bave vizualnim medijem pa o njemu uče tek kad se zaposle na televiziji.
