Bog postoji u obliku ekranizirane nejednakosti žena i muškaraca koja stiže u hrvatska kina

Patrijarhat nije nametnut poredak, on je prirodan poredak. Dovoljno je pogledati samo nekakve osnovne i općepoznate stvari o muškarcima i ženama, pa da se shvati da ni same žene ne žele pravu jednakost spolova. Na osobnoj razini vrijede nekakva univerzalna pravila: Žene žele da su njihovi partneri viši i jači od njih, one ne podnose kada imaju dojam da su one "iznad" muškarca u bilo kojem pogledu (društvenom, obrazovnom, financijskom, fizičkom, intelektualnom...) i uživaju kada je muškarac u svemu iznad njih. Tada su sretne, a ako su prisiljene vezati se uz za koga imaju dojam da je ispod njih (bio dojam ispravan ili ne), tada su nesretne. Muškarci, s druge strane, kod žena traže nešto sasvim drugo. Kako muškarac od žene ne očekuje da se ona brine o njemu (u financijskom i egzistencijalnom smislu), njemu je svejedno je li ona obrazovana ili ne, je li bogata ili nije. Nepoželjno je da je viša i fizički jača od njega. Te osobine, same po sebi, jasno ukazuju na činjenicu da patrijarhat nije nešto čega se muškarac treba sramiti i za što bi se trebao ispričavati, nego dapače, da je to ono čemu treba težiti... na opće zadovoljstvo. Pri tome, naravno, treba pregaziti feministički pokret. Ono što mi je vrlo drago za vidjeti je da muškarci, generalno, sve više postaju svjesni ovoga, što samo po sebi znači da je ženama patrijarhat usud kojega neće izbjeći. Jer, u konačnici, muškarci imaju vlast po naravi stvari, a žene imaju vlast onoliko koliko im to muškarci dopuste.