Jure Divić, pisac, pjesnik, novinar i fotograf, tiskao je svoju šestu knjigu, zbirku erotsko-ljubavnih pjesama "Mekoća" u izdanju Društva prijatelja vrgorske starine. Bio je to povod za razgovor s vrgoračkim kroničarem koji se nakon dvije zbirke pripovijedaka, od kojih su brojne nagrađene, vratio pjesništvu kojim se prije 35 godina prvi put predstavio književnoj javnosti.
Zašto ste se odlučili vratiti poeziji? Ima li smisla danas pisati pjesme, čitaju li ih ljudi?
Zbirka "Mekoća" je izbor moje poezije koju sam pisao 40 godina. Cijeli život pišem pjesme. Za vrijeme korone kopao sam po arhivi i složio zbirku koja se vrti oko tema ljubavi i erotike, s unutarnjom mekoćom. Na kraju sam se odlučio za 48 pjesama u tri tematska ciklusa. Ima smisla pisati poeziju jer ona ima svoju publiku, ali komercijalnog smisla nema. Velikim izdavačima ona nije zanimljiva jer nije komercijalna i zato je nema. Poezija se čita više nego što se čitala prije, ali u drugim medijima, na društvenim mrežama.
Ipak, rijetki su danas oni koji pišu ljubavne pjesme, a erotske još i rjeđi. Gdje je granica između ljubavi i erotike te erotike i pornografije?
Granice su baš u tim mekoćama. Erotika je sastavni dio ljubavi, a kada se ide u malo žešćim tonovima, ide se u pornografiju koja je sve to skupa komercijalizirala. Nemam ništa protiv toga, ali kod mene je poezija koja za bazu ima ljubav, a tko piše o ljubavi ne razmišlja o zaradi. Niti joj se nada (smijeh).
Jedna od pjesama, "Tetris", uvrštena je u knjigu "Najbolja poezija godine 2020." Gdje je već objavljen?
Poslao sam je na natječaj u Sarajevo, izabrali su ga, uvrstili i objavili u zborniku. Inače, "Mekoća" još nije javno predstavljena, ali bit će početkom srpnja na manifestaciji S Tinom u Vrgorcu.
Dug je popis vaših pripovijedaka, pjesama i fotografija koje su nagrađene.
Moram reći da sam posljednjih godina kao Hajduk, osvojio sam cijeli niz drugih nagrada pa se nadam da ćemo u sljedećem razdoblju Hajduk i osvojiti prvo mjesto. Pratim književne i fotogarfske natječaje u Hrvatskoj i svijetu, na puno njih sudjelujem pa na nekima eto i prođem. Kao što sam rekao, uglavnom budem drugi.
Ali, Hajduk je osvojio Kup.
E, tako se i ja nadam da ću nešto osvojiti poezijom, iako sam više priznanja dobio za prozu.
Prije "Mekoće" isti nakladnik tiskao vam je zbirku pripovijedaka "Tamo doli". Promocije u Vrgorcu, Makarskoj i drugdje bile su vrlo posjećene.
Sve je počelo super, ali onda je došla korona i sve je prekinula. Ali to nije važno, bitno je da sam našao dobrog izdavača. Okupio sam jedan mali tim ljudi koji odlično radi. Imam profesoricu hrvatskog jezika koja mi piše predgovore ili pogovore i lektorira tekstove, Antoniju Galić, ona je pročitala sve što sam napisao, prati me od mladosti. Dizajner Dražen Cvjetković napravio mi je izvrsne naslovnice. Njegova naslovnica zbirke "Tamo doli" konkurirala je za najljepšu hrvatsku knjigu, a naslovnica "Mekoće" mu je još bolja. Na temelju motiva iz zbirke napravio je jedan digitalni kolaž na kojem se ti motivi preklapaju. Moj sin Mate mi radi fotografije za knjige, tako da mi je samo nedostajao izdavač. Član sam Društva prijatelja vrgorske starine, ekipe koja se okupila oko prof. povijesti Branka Radonića. Ozbiljno su krenuli u izdavaštvo, a meni je u mojem gradu samo falio ozbiljan izdavač. Sada imam sve pokriveno. Trebam samo pisati.
Pišete li, jeste li još vrgorački kroničar?
Pišem, naravno. Kroničarom me zovu zato što se u Vrgorcu nijedan važan događaj nije dogodio a da ga nisam zabilježio. Radio sam kao novinar i dopisnik za niz redakcija pa i za Večernji list. Sada pišem i fotografiram za HINA-u.
I priče vam zvuče stvarno. Jesu li to prave dogodovštine?
Većina ima stvarni događaj kao podlogu, ali su romansirane.
Je li točno da je u Vrgorcu 2012., kada je ostao zameten u snijegu, nestalo prezervativa, kao što ste napisali u jednoj priči?
Živa istina. Tu sam vijest kao novinar prvi objavio, a onda su je prenijeli i svi portali.
U pjesmi "Strani jezik" iz zbirke "Mekoća" kažete: "Odrastaju djeca koja nemaju nijednu fotografiju na papiru, koja misle da engleski nije strani jezik". Nedostaje li vam kao fotografu fotografija na papiru?
Ja sve svoje fotografije imam na papiru i znam da neka kutija od cipela čuva moja sjećanja, a ovdje pišem o generaciji koja ne zna da fotografije mogu biti i na papiru, oni odrastaju u imaginarnom, ekranskom svijetu koji može nestati u trenu i u kojem je sve na engleskom jeziku. Oni više ne kuže da su Hrvati, ni da žive u Hrvatskoj. Već godinama naša djeca na državnoj maturi postižu bolje rezultate iz engleskog nego iz hrvatskog jezika. Zbog toga se moramo ozbiljno zamisliti.
Još 2000. američki Photographer's Forum uvrstio vas je među najbolje fotografe u svijetu. Čime ste to zaslužili?
Radim iz svoga gušta, cikluse fotografija koji traju i po nekoliko desetaka godina. Kada sam dobio nagradu radio sam ciklus "Voda", fotografirao sam pejzaže s vodom. Dobio sam prvu nagradu na dva natječaja u SAD-u što mi je otvorilo vrata za daljnje suradnje puno godina kasnije. Tako da radim i za dvije američke fotoagencije koje su među najjačima na svijetu.
Što sada fotografirate?
Oblaci i nebo su mi stalna tema. Fotografiram i knjige i izlažem fotografije u Hrvatskoj.
To je vjerojatno povezano s onim što radite u knjižnici?
Naravno. Pišem knjige, čitam knjige, fotografiram ih, popisujem, preporučujem, dodajem... Pravi sam knjiški tip.
