Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kazalište

Mit je da su balerine slabe i da žive na listu salate, a nisam se susrela ni sa podmetanjem stakla u tuđe špice

Leda Šeparović prva je Hrvatica s profesionalnim angažmanom u čuvenom Mihajlovski teatru u Sankt-Peterburgu.
16. ožujka 2021. u 13:46 0 komentara 1257 prikaza
Pogledajte galeriju 1/6

Dok je pohađala Školu za klasični balet, ime Lede Šeparović bilo je dobro poznato u zagrebačkim baletnim krugovima. Smatrali su je jednom od najtalentiranijih učenica u generaciji i bili su u pravu jer danas je njezino poznato i mnogo dalje – u Rusiji, domovini baleta. Naime, 23-godišnja Leda prva je Hrvatica s profesionalnim angažmanom u čuvenom Mihajlovski teatru u Sankt-Peterburgu, jednom od najstarijih u Rusiji. Privremeno je u Zagrebu jer pandemija je učinila svoje pa je i u Rusiji kultura na čekanju, no kroz mjesec dana u visokom startu čeka povratak u zemlju baleta, pjesnika, votke i temperaturnih minusa.

prva žena na čelu HNK osijek U kazalištu je lakše bilo raditi pod uzbunama dok su padale granate nego u ovoj pandemiji

Hrvatska balerina konkurira balerinama u Rusiji. Kako se to dogodilo?

Nakon završetka Škole za klasični balet u Zagrebu otišla sam na doškolovanje na akademiju John Cranko u Stuttgart. Godina rada u stuttgartskom baletu bilo je prekrasno iskustvo, no shvatila sam da mi treba nešto novo, drukčije. Oduvijek sam voljela ruski balet i počelo me intrigirati kako bih se ja snašla u kolijevci baletne umjetnosti. Odlučila sam poslati mail u Mihajlovski teatar i vidjeti što će od toga biti. Sjećam se da sam već istog dana dobila poziv na audiciju, kupila avionsku kartu i otišla okušati sreću, bez nekih velikih očekivanja. Audicija je bila jednostavna – jutarnji sat koji počinje s vježbama na štapu, nastavlja se na sredini i završava skokovima. Ono što je na toj audiciji bilo izazovno i drukčije jest činjenica da ruske baletne dvorane imaju “kosi pod“, a u Mihajlovskom je ta kosina posebno oštra. Shvatila sam o kolikoj se kosini radi kada sam bocu vode polegla na pod, a ona se samo otkotrljala prema dolje. Zbog takvog nagiba poda potpuno drukčije osjećate centar tijela i morate se vrlo brzo adaptirati. Dobro sam se snašla i na razgovoru poslije audicije odmah dobila ponudu za posao.

Mihajlovski teatar poznat je kao mjesto gdje su se rađale baletne zvijezde.

Da, tamo plešu zaista veliki plesači poput Anželine Voroncove, Ekaterine Borčenko i Ivana Zajceva koji su nedavno gostovali i na daskama zagrebačkog HNK. Zatim Ivan Vasiljev, Natalia Osipova, a na sat dolazi i Faruk Ruzimatov, velika zvijezda ruskog baleta devedesetih godina, koji više nije toliko aktivan budući da je u zrelim godinama za baletnog plesača, ali ga je fenomenalno svakodnevno gledati na jutarnjem satu.

Kako izgleda dan jedne balerine u ruskom teatru?

Raspored varira ovisno o predstavama i repertoaru, ali dan uvijek započinjemo vježbama u 11 ujutro. Obično dolazim sat vremena prije da se zagrijem i pripremim tijelo za dan. Poduka traje sat vremena i nakon toga su probe koje traju do 15 ili 16 sati uz pauze između, no te pauze su ponekad toliko kratke da u njima jedva stignemo promijeniti špice, tj. baletne papučice. Zatim imamo veću pauzu od oko 2-3 sata za ručak i odmor, a već oko 17 sati dolazim u kazalište kako bih se pripremila za večernju predstavu. Priprema se sastoji od šminkanja, pravljenja frizure i zagrijavanja, a za plesače je izuzetno važna jer često o toj pripremi ovisi hoćemo li u predstavu ući smireno i koncentrirano ili nervozno i nesigurno. U prosjeku dan mi završava oko 22.30 sati pa gotovo svaku večer doma dođem jako kasno. Ono što je u Mihajlovski teatru drukčije u odnosu na neke druge jest to što tamo u prosjeku imamo po šest predstava tjedno, a vikendom često i po dvije predstave dnevno. To je izuzetno naporan ritam koji treba moći izdržati. K tome, u slobodno vrijeme idem u teretanu i na jogu. Balet nije profesija u kojoj se odradi satnica i ode se doma. Plesači često velik dio slobodnog vremena provode radeći na sebi.

Kako održavate idealnu tjelesnu težinu?

Nema istog pravila za sve. Svi mi imamo drukčija tijela i svatko treba pronaći svoj balans koji mu odgovara. Kao i profesionalni sportaši, i mi moramo biti u formi, to je dio profesije, ali to ne znači da sve balerine moraju izgledati kao kosturi. Također, način rada od malih nogu oblikuje naša tijela te utječe na formiranje dugih i vretenastih mišića, pa je i to jedan od razloga zašto balerine izgledaju “mršavo”. Uglavnom, kada se puno radi, puno se i troši. Trudim se jesti zdravo, ali to ne znači nekakvu opsesiju i pretjerivanje jer zdravlje je ipak na prvom mjestu. Najvažnije je pojesti nešto što će mi dati energiju i osjećaj sitosti, a opet da se ne osjećam teško. Takva prehrana uključuje meso i ribu, povrće, orašaste plodove i suho voće, rižu, heljdu, što ne znači da neću pojesti čokoladu ili kekse ako ih se zaželim. Ne ustručavam se naručiti pizzu ili kolač, važno je jesti raznoliko i u normalnim količinama.

Čujem da ste balerina koja voli peći kolače?

Da! Ljubav prema tome pojavila se u Stuttgartu. Radim razne goleme američke kekse, cheesecake, korčulanske utopljenike, tiramisu, ledeni vjetar kojim sam oduševila Ruse, čokoladne torte, imam super recept za kuglof od rogača, obožavam talijansku cassatu sicilianu. Kolače uvijek donesem u kazalište jer najljepše ih je podijeliti i uživati u njima s društvom.

Kako se psihički pripremate za nastup?

Volim ritual šminkanja prije predstave jer je nekako smirujući. Stavim slušalice i pustim si omiljenu glazbu ili pričam s prijateljicama u garderobi. Moja je garderoba mala i nekako intimna, svega nas je šest unutra pa smo vrlo bliske. Već je ta zajednička atmosfera bitan dio pripreme.

Koja vam je uloga dosad najdraža?

U sjećanju će mi uvijek ostati Effi iz “La Sylphide” jer je to bila moja prva solo uloga i bila sam jako nervozna kao “nova” u kazalištu. Ne dobije se ovdje baš puno vremena za pripremu pa se morate brzo snaći i uzbuđenje je veliko. U budućnosti bih jako voljela otplesati Giselle i Šećernu vilu iz “Orašara”, jer svi smo mi odrasli uz taj balet i kao mali miševi i djeca pod borom s divljenjem gledali odrasle balerine.

Koji su vaši plesački uzori?

Ima puno fenomenalnih balerina, od Sylvie Guillem, Poline Semjonove, Marianele Nunez, sovjetskih Ekaterine Maksimove, Galine Uljanove, ali ako baš moram izdvojiti samo jednu, onda bi to bila Natalia Makarova koja je karijeru započela u Petrogradu, a nastavila na zapadu. Posebna je, ima vrlo zanimljiv karakter i muzikalnost te istinski razumije što pleše.

Koje su prednosti, a koje mane života u Sankt-Peterburgu?

Obožavam taj grad. Arhitektura ostavlja bez daha, znam se šetati ulicama i samo gledati zgrade i detalje, zadivljena time da imam priliku živjeti na takvom mjestu. Grad je jako velik i uvijek se nešto događa, kulturni život je iznimno bogat pa često odem do Hermitagea ili pak u njihovu filharmoniju jer obožavam klasičnu glazbu. Direktor filharmonije je fenomenalni, legendarni Jurij Temirkanov i kad god stignem, odem poslušati kada on dirigira. U Sankt-Peterburgu ima mnogo cool barova i restorana pa je zbilja zanimljivo izlaziti, a uz prava poznanstva može se dobiti pozivnica na “tajne” evente uz dress code i zabranu korištenja mobitela što je sve češća pojava. Uglavnom, nikad nije dosadno. A volim i Ruse kao narod. Iako u početku znaju biti malo rezervirani, kad vas upoznaju, sve bi učinili za vas. Na niske temperature jedva sam se navikla, a najgore je ako puše. Jedino što mi tamo stvarno fali je sunce, jer ga jako rijetko vidimo, te naša hrvatska “opuštenost” – to nešto što se riječima ne može opisati, neka naša energija i bezbrižnost jer tamo je sve jako, jako užurbano.

 | Autor :

Svi smo gledali holywoodski hit “Crni labud” pa pomalo i zahvaljujući njemu stekli dojam da je svijet baleta prožet ljubomorom, anoreksijom i natjecanjem jer stalno dolaze bolji i mlađi. Je li to doista tako?

Po meni to nije film o baletu, nego o psihički nestabilnoj ženi. U svakoj profesiji ima svega, pa konkurencija i kompetitivnost nisu karakteristike samo baletne umjetnosti. Morate gristi i truditi se, ali s podmetanjem stakla u tuđe špice zaista se nisam susrela. Imam sreće što je u mom kazalištu atmosfera stvarno O.K., imam odličan krug prijatelja, međusobno se bodrimo i slavimo sve uspjehe.

S kojim se još stereotipima susrećete u karijeri balerine?

Da su nam stopala deformirana, da živimo na listu salate, da su baletani slabi, a zapravo je obrnuto.

S čime biste nekome tko nema veze s baletom usporedili plesanje na špicama?

Ne znam. To je jedinstven osjećaj, ali kada od malih nogu plešete na njima, to više i ne primjećujete. Ponekad sam više u špicama nego u normalnim cipelama. Ima ih puno marki, trenutačno koristim Gaynor Minded, iako preferiram Bloch ili Wear Moi, ali Mihajlovski ih ne naručuje. Špice Gaynor Minded puno dulje traju jer je dio napravljen od plastike pa pretpostavljam da je to kazalištu jeftinije. Naime, one se brzo potroše i inače bih vjerojatno mijenjala i 5 pari tjedno, a mi imamo zaista mnogo predstava. Špice su najvažniji dio baletne opreme, a i kvaliteta izvođenja pokreta može dosta ovisiti o njima.

Koja je osnovna razlika između hrvatskog i ruskog baleta, osim u veličini, jer znamo da samo Sankt-Peterburg ima dva velika kazališta koja svakodnevno daju baletne predstave?

Ne volim usporedbe jer je drukčiji repertoar, a i škola. Rusija ima veliku tradiciju u školovanju i stilu i odmalena se odmah zna da je to to – buduća karijera nekog pojedinca. Imaju fenomenalne uvjete, goleme i brojne dvorane, čime se mi nažalost ne možemo pohvaliti. Nadam se da će se taj problem riješiti u skoroj budućnosti. Mi imamo više stranaca u baletu nego ruska kazališta, što naravno ansamblu donosi različitost i to je baš super. Možda je na hrvatskom repertoaru manje čistog, klasičnog bijelog baleta, ali to je sve češća pojava na zapadu tako da to nije ništa čudno.

Jesu li balerine u Rusiji dobro plaćene?

Ako puno plešeš, onda broj otplesanih predstava utječe na visinu plaće.

U posljednje vrijeme sve više čitate poeziju.

U Rusiji sam počela čitati ruske pjesnike, i inače smatram da Rusi dominiraju u praktički svakom polju umjetnosti i kulture. Omiljeni su mi Puškin i Jesenjin te Ana Ahmatova. Iako mi je to bio izazov, čitala sam ih i u originalu na ruskom jeziku.

Kako je uopće počela vaša baletna karijera?

Išla sam na balet u sklopu osnovne škole kao na slobodnu aktivnost. Učitelj je primijetio moje fizičke predispozicije i savjetovao mami da me upiše u profesionalnu školu. U našoj obitelji nitko nije u plesačkim vodama, ali su me uvijek maksimalno podupirali. Njima je bilo najvažnije da sam ja sretna i ispunjena i da radim ono što volim. Zahvalna sam im za sve što su mi omogućili.

 | Autor :

O vama je snimljen i dokumentarac “Petite Ballerine”?

Da! To je bilo prekrasno iskustvo, snimanje je bilo upravo prije mojeg odlaska u Stuttgart. Imala sam 16 godina i snimali smo s mojom profesoricom scenske prakse Mihaelom Devald Roksandić i Milkom Šparemblekom, našim velikim koreografom i suprugom moje prve profesorice baleta Spomenke Šparemblek koja me pratila svih osam godina mog školovanja u Zagrebu. Pratilo se to zadnje razdoblje uoči diplomskog ispita moje generacije kao i natjecanje “Mia Čorak Slavenska” na kojem sam osvojila treće mjesto.

Baš sam ga nedavno pogledala opet i probudilo se puno emocija. Vidim koliko sam se promijenila i odrasla, zaista se osjećam kao druga osoba, ali to je normalno. Sada je to prekrasna uspomena.

Vrlo ste se rano otisnuli iz Zagreba, sa 17 godina odlazite u Stuttgart.

To se možda čini rano, ali u našoj profesiji to je normalno, činjenica je da baletna karijera ne traje dugo. U početku sam bila toliko uzbuđena da od adrenalina i novog života nisam imala vremena razmišljati o nekakvim strahovima. Tek mi je poslije došlo u glavu koliko je to velik pothvat za mladu osobu.

Jeste li ikada potonuli i poželjeli se baviti nečim drugim?

Bilo je takvih trenutaka i misli, naravno, ali dođu samo kao nekakav ispušni ventil u teškim trenucima.

Koliko je korona utjecala na vaš život?

Dosta, budući da sam već neko vrijeme u Hrvatskoj jer mi stranci nismo mogli dobiti radnu dozvolu i vizu zbog pandemije, ali za nekih mjesec dana napokon idem u Rusiju! U početku nam je većini ovaj neplanirani odmor čak i odgovarao. Svi smo bili užasno iscrpljeni i vjerojatno još nismo shvaćali ozbiljnost situacije pa smo prestanak rada doživjeli kao predah, ali nismo nikako očekivali da će to tako dugo potrajati. Inače, za usporedbu, u “običnoj sezoni“ koja traje jedanaest mjeseci, nikada nemamo neki dulji odmor, često to bude samo jedan dan u tjednu, a vrlo rijetko, možda jednom ili dva puta godišnje dobijemo dva dana, tako da je ova situacija za nas plesače posve nova.

Naravno da je teško, ali ja sam pozitivna osoba i trudila sam se iskoristiti ovo vrijeme najbolje što mogu. Najvažnije što sam naučila jest – stati, zaustaviti se. Prije sam naime imala veliki strah od pauze, osjećaj da ću brzo izaći iz forme, no budući da sad nisam mogla utjecati na situaciju, trudila sam se ne živcirati se previše i živjeti u trenutku.

Ne smatram da sam trenutačno u najboljoj formi, ali to nije ništa što se ne može riješiti. Pandemija je stavila jedan veliki STOP na naše živote, ali nadam se da će se uskoro sve normalizirati. Inače, vježbam samostalno kako i koliko mogu, radim pilates, jogu i funkcionalne treninge i istežem se. Uvjerena sam da ću se po povratku u Sankt-Peterburg brzo vratiti u formu jer nakon toliko godina baleta tijelo ne može tek tako zaboraviti plesati.

Severina najavila veliku regionalnu turneju "The Magic Tour"
NIJE JOJ BILO LAKO
Severina nakon 17 godina progovorila o čuvenoj snimci: 'Šest mjeseci nisam izašla iz kuće'
Nikša Bratoš
RAIFFEISEN FUTURE BOOST
Pogled iza scene: Što treba za kvalitetan nastup i kako je biti glazbenik u doba korone?
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.