Od 12. do 15. svibnja u Samoboru te Parku prirode Žumberak – Samoborsko gorje održat će se prvo “BRDO KNJIGA – festival knjiga i planina”. Ovo originalno i vrlo raznovrsno četverodnevno druženje uz mnoštvo gostiju, radionica, koncerata, ali i završnog jedinstveno osmišljenog izleta u Samoborsko gorje, a da potku svemu tome čine knjige i planine, osmislili su osnivač izdavačke kuće Libricon Željko Žarak te novinar i stručnjak za odnose s javnošću Milan Majerović-Stilinović. Žarak je čovjek koji već 43 godine ne može bez planina, na njima provodi veći dio godine, a drugu strast, onu prema knjigama, pretočio je 2008. u osnivanje vlastite izdavačke kuće Libricon, jedine u nas specijalizirane za knjige planinske i putopisne literature. Tako je prije dvije godine objavio i knjigu Majerovića-Stilinovića "Što sam naučio na planini".
Zašto ste Milan i vi pokrenuli ovaj festival kojem su okosnica planine i knjige?
Zato što je Milan napisao knjigu koja je insipirana planinom, a ja vodim izdavačku kuću u kojoj objavljujem literaturu inspiriranu planinama. To je jedan mali iskorak na tragu onoga što on i ja radimo svako u svojoj sferi, on kao autor, a ja kao izdavač. Festival je posljedica jedne kave na Glavnom kolodvoru kada smo začeli zajednički projekt objavljivanja Milanove knjige, nakon čega je Milan predložio i održavanje festivala, no ta je ideja stopirana zbog korone. Lani smo pomislili da će ove godine biti pravo vrijeme da tu ideju vratimo u život. I eto, sad je sasvim sigurno da će festival i održati. Ono što nas je vodilo tom festivalu jest činjenica da planine danas zauzimaju dosta važno mjesto u životu građana Hrvatske. Međutim, literatura inspirirana planinama, ne samo ona planinarska, ipak je donekle marginalizirana, što kao izdavač mogu potvrditi. Mnoge knjige koje su i u svjetskim okvirima velike nisu mogle dobiti dostojno mjesto u knjižarama, već su uvijek negdje u stražnjem dijelu knjižare gdje su u pravilu police za putopise. No, to je tržište.
I sad ste odlučili tu "nepravdu" ispraviti?
Pa je li to baš nepravda ne znam. Ali mislio sam da je u redu da neka važna djela planinske i putopisne literature budu prevedena na hrvatski. Da će to na neki način obogatiti tu zajednicu koja tumara planinama
Zamislili ste da svake godine uz planine i knjige imate još neku temu. Ove godine to je glazba.
To se spontano dogodilo. Nismo mislili da festival bude posvećen isključivo planinama i knjigama. Milan i ja smo skloni i drugim vidovima umjetnosti. On je vezan s glazbenicima, ja sam prije radio glazbeni festival. Znači, glazba se na neki način nametnula činjenicom da je Milan napravio i audio knjigu s Matejom Meštrovićem. I tako je festival sad, s programom kakav je ove godine, dobio i dah glazbe, i dah arhitekture, i dah drugih vrsta umjetnosti vezanih uz planine. Ne bih htio zvučati pretenciozno, ali veliki festivali poput onih u Trentu i Bannfu začeti su kao filmski festivali posvećeni planinama, ali su filmu ubrzo pridodali i literaturu i glazbu….
Vaš Libricon specijaliziran je za objavu knjiga planinske tematike. Zašto ste se odlučili za tu specifičnu književnu nišu?
To je posljedica mojih osobnih afiniteta, kao i iskustva stečenog u izdavačko-knjižarskom radu. Radio sam 15-tak godina u jednoj velikoj izdavačkoj kući, u raznim sektorima. Uređivao sam, bio zadužen za knjižare, uvozio knjige... I moj je dojam bio da, ako se već odlučim baviti izdavaštvom, onda kao mali izdavač moram pronaći svoju nišu i biti joj posvećen. Biti izdavač nije nimalo jednostavno. To zahtijeva jako puno energije i truda. Moram priznati da je tu bio važan i jedan oportunistički moment - nisam cijeli svoj život htio posvetiti samo Libriconu. Dakle, do ovoga sam došao jer volim planine, ali i dalje želim provoditi vrijeme u planinama, barem trećinu godine. Da sam pokrenuo opću izdavačku kuću kojom bih se morao na tržištu "tući" s izdavačima koji izdaju bestselere i ostalo, to bi za mene bilo nemoguće. Ovako sam spojio svoju ljubav prema planinama i putovanjima s izdavaštvom. S druge strane sam automatski pristupio svojim potencijalnim kupcima jer većinu svojih kupaca osobno poznam. Ako ih baš ne poznam osobno, onda im znam ime. Sad mogu imenovati 50 ljudi koji redovito kupuju moje knjige. Nikada ih nisam vidio, ali znam kako se zovu i koja im je adresa. Eto, to su bili relativno pragmatični razlozi zašto sam odlučio izdavati takve knjige. No vrlo je važno bilo i iskustvo rada u izdavačkoj kući jer smo jednu malu knjižaru u pokrajnjoj ulici, koja nije imala šanse izboriti se za dobro tržišno mjesto u gradu kao što je Zagreb, koncipirali s dva usko definirana profila i uspjeli smo je učiniti izuzetno profitabilnom, ali smo ta dva profila dobro pokrili kvalitetnim knjigama. To se pokazalo kao dobar potez i meni je to bila velika škola.
I, kako Libriconu ide, koliko ima te odane čitateljske publike?
Teško je to reći. Libriconu ide dobro, s obzirom da je to mala izdavačka kuća, a posljednje su godine prilično krizne. Kada je u pitanju tržište knjiga, pogotovo knjižarska mreža, mi smo prisutni svugdje, ali smo svugdje malo prisutni. Objektivno, mi smo nevažni, a s druge strane smo ipak važni jer jedan manje važan segment pokrivamo dosta dobro pa naših knjiga ima svugdje. Ali nije to nikakvo ludilo ni što se tiče naklada ni što se tiče prodaje. No mnogo knjiga prodalo se u puno većoj naknadi nego što bi javnost očekivala. A opet, mnogo knjiga nije dobilo pozornost javnosti iako pouzdano znam da su jako vrijedne. Bilo je i dobrih knjiga koje su imale veliku medijsku pozornost, ali se zapravo nisu prodale. To je prokletstvo dobrih knjiga koje se loše prodaju i slabijih knjiga koje se sjajno prodaju. Takvih stvari ima svugdje, i u glazbi i u filmu... Uvažavam da tržište tako funkcionira. Naprosto, moja izdavačka niša je potencijalno dosta velika, ali opet ne toliko velika kao tržište beletristike ili samopomoći ili trilera. To se naprosto ne može komparirati.
Koji su to onda favoriti Libricona za koje znate da ih je vrijedilo objaviti, ali se baš i nisu prodavali? Koje su to književne "zvijezde" koje biste preporučili svakome, neovisno voli li planine ili ne?
Definitivno najveća zvijezda je knjiga Nejca Zaplotnika "Put". To je nedvojbeno. Puno je ljudi čulo za tu knjigu, puno ljudi ju je čitalo, puno ljudi ju je i kupilo. Ona je tako univerzalna da su je čitali i kupovali, na moje oči, i srednjoškolci i studenti koji nikada nisu zakoračili u planine, ali su čuli da je to dobra knjiga o strasti prema nečemu. S aspekta tržišta, ali i percepcije javnosti i medija, rekao bih da su knjige autorskog dvojca Lara Černicki-Stašo Forenbaher jako dobro primljene. Govorimo o tri njihove knjige "Starim cestama do mora", "Starim cestama preko Velebita" i "Kratke šetnje u prošlost". A sad upravo radimo i na završetku četvrte knjige koja će biti posvećena kvarnerskim otocima. Sve su te četiri knjige vanserijske. To dvoje ljudi potrošilo je toliko vremena, truda, na koncu konca i novca, te donijelo tako kompletan prikaz tih krajeva da su to naprosto knjige koje čovjek treba imati sa sobom ako ga iole zanimaju kulturne, povijesne i prirodne znamenitosti tih područja koje oni opisuju. I sve to kroz formu šetnje ili vožnje biciklom. Dakle, te su knjige - priroda plus dobar sadržaj. I bile su dobro prihvaćene. Za svaku knjigu imam razlog zašto sam je objavio i stojim iza svih tih objavljenih knjiga. Neke od njih su prošle dobro, neke loše.
Ima li onih koje su rasprodane, odmah razgrabljene?
Jedna od knjiga koje više nema jer je rasprodana jest knjiga Jona Krakauera "Snovi o Eigeru", autora koji je u Hrvatskoj poznat po knjigama "Bez daha" i "U divljini". A ovo je zbirka njegovih eseja koja je, prema mom skromnom sudu, jedna od najbolje napisanih knjiga ikada o čovjeku koji se pokušava penjati na planinu. On se bavio stvarima koje su rubne, a zapravo stvarne - kako podnijeti deset dana u šatoru s nekim ako pada snijeg ili kiša pa se ne možeš ići van penjati, kakav je osjećaj kad s nekim dijeliš dva kvadratna metra, a počne ti ići na živce kako taj netko diše ili jede. Pisao je o rubnim likovima alpinističke scene koji nikada nisu uspjeli postići karijeru jer su naprosto bili barabe iz Manchestera, ljudi koji su se sjajno penjali, ali u istodobno bili potomci ili članovi radničke klase koji su na neki način bili luzeri, određeni da piju, tuku se. To su vrlo zanimljivi eseji. Knjiga na koju sam također jako ponosan je "Kratka šetnja Hindukušom" Erica Newbyja. Evo, to je primjer knjige koju je National Geographic uvrstio među 15 najboljih ikada napisanih putopisnih knjiga i koju je kada je objavljena jako lijepim tekstom popratio vaš kolega Denis Derk u Večernjem listu te je o njoj jako lijep prikaz na televiziji napravio Gordan Nuhanović, ali se ta knjiga očajno prodavala. Ona nije imala ni svoje mjesto u knjižarama. Međutim, tek nakon tri-četiri godine proširio se glas o njoj i ljudi koji su je kupili i čitali jedinstveni su u ocjeni da se radi o sjajnoj knjizi. Meni je drago da sam je objavio. Govoreći jezikom trgovca, ona je vratila uloženo, ali tek nakon pet godina, što baš i nije neki povrat. Ta knjiga nije bila nikome posebno namijenjena. Recimo, "Snovi o Eigeru" su alpinistička knjiga i alipinistička zajednica je to primila kao svoje, a "Kratka šetnja Hindukušom" je knjiga u kojoj su se dva nekompetentna Engleza bez ikakva iskustva, jedan iz diplomatske službe, drugi iz modne industrije, odlučila popeti na šest tisuća visoki vrh u Afganistanu. Znači, radi se o alpinističkom motivu, ali zapravo o putopisu koji je pisan s tipičnom britanskom samoironijom. Ne onom montypythonovskom, nego onom finijom. Ljudima sam govorio: "Dajem garanciju na tu knjigu. Ako vam se ne sviđa vratite je, dat ću vam novac natrag". Nikada nitko nije vratio tu knjigu, svi su došli po još jednu ili više njih govoreći: "Dajte mi još jednu, dvije, za frendove, jer je baš dobra". To je bombončić od knjige.
Ima li još koja od takvih knjiga oko koje se stvorila neka "priča"?
Da, ima još jedna knjiga za koju sam vrlo sretan što sam je objavio. Zove se "Uspon na Rum Doodle". Rum Doodle je izmišljeni vrh, a knjigu je 1956. napisao britanski pisac koji se uopće nije bavio planinima. On je bio tek inspirinan nekim alpinističkim knjigama jer su 50-te godine bile doba osvajanja himalajskih vrhunaca, jednog velikog entuzijazma, velikih ekspedicija i malo kolonijalnog pristupa. Njemu je sve to skupa poslužilo kao podloga za savršenu parodiju. I "Uspon na Rum Doodle" je "monty python" alpinističke literature, ali u najboljem smislu te riječi. Ono što je najdivnije jest to što u tom divnom malom knjižuljku, koji ima kultni status, oni koji idu u Katmandu znaju da postoji Rum Doodle bar gdje su ljudi koji su se popeli na Mount Everest počeli ostavljati svoje tragove, potpisivati se itd. Postoje planine Rum Doodle na Antartici, u francuskim Alpama... Što bi rekao jedan moj prijatelj - tko zna, razumjet će. Rum Doodle je ime koje govori sve i o takvom tipu literature i o pristupu stvarima. No, zanimljivo je da je autor u tim nekim satiričkim dijelovima knjige, koji su namjerno pretjerani, napisao upravo ono što se danas događa u Himalaji. Ima nekoliko pasusa u kojima vidiš današnju scenu u Nepalu s komercijalnim ekspedicijama i svim onim što uz to ide. Taj "Uspon u Rum Doodle" za mene je sigurno neisplativa knjiga. Puno sam godina mislio na nju i čekao trenutak pa sam jednom odlučio - idem sad baciti pare u vjetar, taman da nitko i ne kupi "Rum Doodle". Ali htio sam da tu knjigu prevodi Mirna Čubranić koja je prevela i "Kratku šetnju Hindukušom". Zato sam joj jednog dana donio original "Rum Doodlea" kazavši: "Evo Mirna, uzmi ovo pa ako ti se svidi, prevodit ćemo". Ona je uzela i nakon tri dana me nazvala rekavši: "Sjedim kod frizera i umirem od smijeha. Ja to moram prevoditi". I tako je ta knjiga prevedena i objavljena jer je meni to bila dugogodišnja želja. Zašto je prije nisam ostvario, nemam pojma. No to je taj tip knjige koji na malo drugačiji način obrađuje planine.
Više od 40 godina odlazite u planine. Što vas je na to potaknulo?
Što me je potaknulo, stvarno se ne mogu sjetiti. Sjećam se samo da je u 8. razredu osnovne škole došao predstavnik jednog planinarskog društva koji je vabio učenike i tad sam otišao na prvi planinarski izlet. No planinama se ozbiljnije počinjem baviti u 3. srednje kada sam upisao alpinističku školu planinarskog društva Zagreb-Matica. I u tome sam od te 1979., znači neprekinuto već 43 godine.
A zašto stalno idete u planine, što vas to vuče njima, zašto vam one toliko znače?
Hm... Zar mislite da je moguće dati odgovor na takvo pitanje?! Ima puno razloga, ali pokušat ću vam na to pitanje odgovoriti s druge strane. Reći ću vam što mene ne privlači u planini. Ne privlače me izazovi, eksplicitno suočavanje sa sobom, traženje istine, traženje mudrosti, sve ono što na neki način danas gotovo "newageovski" postaje mantra kada se počne govoriti o planinama. Ja naprosto imam poriv otići u planinu. I ne očekujem ništa i ne tražim ništa. Naprosto, tamo vrijeme provodim na različite načine, šetajući po Medvednici, penjući se po stijenama slovenskih Alpa ili Dolomita jer se još uvijek rekreativno bavim alpinizmom. Moja najomiljenija aktivnost u planinima jest turno skijanje. Baš sam pretprošli tjedan proveo pet dana u švicarskim Alpama. Kada idem u planinu nemam nikakvih očekivanja, imam nekih planova i ideja, ali se tamo napunim na način koji niti ne pokušavam objasniti. Planine su u velikoj mjeri učinile da svojim životom budem zadovoljan. Planine ne konzumiram kao jednu od mojih životnih aktivnosti. Mislim da je to neki današnji trend koji ne mislim kritizirati. Ljudi shvaćaju da je planinarenje jedna od onih dobrih stvari koje bi trebalo napraviti, kao i odlazak ovdje ili ondje, ili kuhanje zdravog ručka, odlazak na koncert. No, meni to nije to. Meni su planine nasušna potreba. Ako ne odem u planine neko vrijeme, što se nekada dogodi, organski osjećam da nešto ne valja, da nešto nije u redu. I onda moram ići.
Koji tip planina preferirate, postoje li planine i predjeli kojima se stalno vraćate?
Moje omiljeno planinsko područje su Dolomiti. Zato što su oni predivna kombinacija najdivnijih stijenskih oblika, najzelenijih tepiha te velike i duge tradicije boravka ljudi u planinama. Mislim da su ljudi sastavni dio planine. I to me zanima. I kroz knjige koje sam radio s Edom Popovićem, o stanovništvu koje je nekada živjelo u planinama. Planine ne doživljavam kao područje koje je ogoljeno od ljudi. A Dolomiti mi predstavljaju neku idealnu kombinaciju. Naravno, slovenske Alpe su nam najbliže pa tamo provodim jako puno vremena. Najfascinantnije planine koje sam vidio su vrhunci južne Patagonije, poput Cerro Torrea i Firt Roya. Fascinirali su me vizurom više nego Himalaja. Mala digresija, odnosno povratak na prethodno pitanje. Knjiga koju sam htio objaviti, a nisam jer me preduhitrio Sysprint, i to dok Libricon nije ni postojao, je "U Patagoniji". Ovaj biser putopisne literature koji je napisao Bruce Chatwin također se nije dobro prodavao, barem ne prema očekivanju nakladnika, inače se ne bi godinama nudio na Interliberu po 10 ili 20 kuna. Sramotno mala cijena za briljantnu knjigu, ali to je tržište. Ipak, tu sam želju sebi ispunio objavivši je na slovenskom za izdavačku kuću iz Ljubljane za koju sam jedno vrijeme radio. Uvijek sam jako sretan kada sam u planini. Medvednicu koristim za radne dane, između 12 i 14 sati, kada ima najmanje ljudi. Da prije godinu-dvije Milan i ja nismo išli na jednu turneju čitanja knjige ispred planinarskih domova, što je bila njegova genijalna ideja jer Milan uvijek ima genijalne ideje, mogao bih reći da nisam prošao Bikčevićevom stazom 20 godina. Mene na Bikčevićevoj subotom ili nedjeljom nećete vidjeti. Velika je šansa da me nikada nećete vidjeti. Vidjet ćete me možda na nekoj rubnoj stazi ili eventualno na putu prema Risnjaku jer mi je to geografski najbliže. Ako se radi o suboti ili nedjelji onda je to oko 18-19 sati kada ću otići popiti gemišt, malo popevati s ljudima gore i vratiti se dolje. Naprosto, ne volim gužvu u planinama. Zato izbjegavam Medvednicu. A Velebit ima posebno mjesto u mom odnosu s planinama. Puno sam hodao po Velebitu u studentskim danima. Dva ljeta proveo sam pomažući velebitskim stočarima iz Kruščice na jednom od stanova na Južnom Velebitu. Puno sam hodao sam. U jednoj me fazi Velebit malo i razočarao jer sam osjetio da ima puno ljudi koji ga na neki način prisvajaju na mnogo načina, kroz planinarske domove, medije i na druge načine. Kao da ga privatiziraju. Onda sam se malo udaljio od Velebita, dugo na njega nisam išao. I onda je došao Edo Popović koji me vratio na Velebit. I na tome sam mu zahvalan. Prije njegove velebitske faze znali smo se površno, ali kada je on zbog bolesti počeo hodati po planinama i kada je rekao: "Ajmo na Velebit", i kada smo se pojavili na Velebitu, meni je srce bilo prepuno. Isti taj osjećaj imam i danas. I nastavio sam na Velebit ići i dalje, uglavnom zimi. Rijetko ljeti. Prije nekoliko godina prvi sam put nakon ne znam koliko vremena u ljetno doba, početkom srpnja, vodeći jednu grupu američkih planinara pristupao planinarskom domu na Zavižanu standardnim putem, s Babić siča. I kada smo izbili pred dom i kada se otvorio pogled koji s tog mjesta godinama nisam vidio ljeti, skoro sam se rasplakao. Velebit je čarobna planina.
Zima vam je najdraže doba za biti u planini?
Zima mi je draža od ljeta. Naravno, to jako ovisi o planinama u koje idete. Jesen je moje omiljeno razdoblje, u listopadu. Ne volim kada je šuma gusta i zelena, kao da mi onda zaklanja vidik. Volim kada je šuma malo rjeđa i kada ima sve one svoje jesenske boje. Imam neku malu bajticu u Vukomeričkim Goricama koja nije vrijedna spomena, osim tih 50-ak kvadrata vrta i šume kojom sam okružen. I tamo volim najviše biti u to doba godine. Ne volim kada je vruće i ne volim kada je sasvim zeleno. Kada su u pitanju proljeće ili jesen, prednost dajem jeseni. Zimi sam u viskom planinama aktivniji nego ljeti, ali ljeti moraš ići u neke planine naprosto zato što ostali dio godine nije moguće.
Rekoste da ste dva ljeta proveli s ljudima koji su živjeli u Velebitu pomažući im u njihovom planinskim stanovima. Kakva su bila ta dva ljeta, kakav su odnos ti ljudi imali s Velebitom?
Meni je to bilo jedno od najvrednijih planinskih iskustava. Zato što je bilo jedinstveno. Bio sam na Velebitu s drugom svrhom. Kada hodamo mi smo ipak kao neko strano tijelo, no kada živiš od Velebita i u Velebitu i s Velebitom, onda je to malo drugačija stvar. U to doba sam dosta hodao sam po Velebitu. Moji su roditelji imali kućicu sa sjeverne strane Velebita, nekoliko kilometara iznad Gospića, i meni je dom na Visočici bio mjesto na koje sam znao otići vikendom popiti pivu. Tada je taj stari Gojtanov dom radio i otuda sam se često upućivao na trodnevna lutanja. U to sam vrijeme dobro poznavao Velebit, poznavao sam nemarkirane staze kojima ljudi nisu hodali i onda sam u tim bazanjima okolo nekoliko puta pio rakiju i jeo med kod jednog od stočara iz velebitskog podgorja. Žalio se kako on i njegova "baba" ne mogu više izlaziti na kraj s blagom jer su sinovi otišli, jedan u Njemačku, drugi u Opatiju. Sjećam se bio je to neki 1. maj, bio je snijeg, imao sam razvaljen potplat gojzerice, i onda samu rekao: "Doći ću vam ja pomoći". I to ljeto sam došao te proveo dva i pol mjeseca kod njih. Donio sam jedan mali jednoslojni, trokutasti njemački šator. Spavao sam tamo i bio s blagom. Svako sam jutro išao s blagom na ispašu, oni su u to doba imali stotinjak ovaca i pedesetak koza. Bio je to sukob kultura. Sve ono što su oni mislili da će se meni svidjeti meni se nije svidjelo. Primjerice, kozletina i janjetina koje uopće ne jedem. Uglavnom, to je bilo doba kada je Velebit još bio živ, kada smo odlazili drugima na rakiju. To je bilo doba kada sam imao sreću doživjeti kako to izgleda kada ideš za Gospu na Veliko Rujno i kada ujutro, u nekih 5 sati, stari i ja hodamo, a iz svih dolaca pomalo izlaze ljudi i svi pristižu prema Rujnu, gdje je dolazilo i puno planinara. No moje je dolazak tamo bio dolazak s ljudima s Velebita. Tada nisam bio planinar, tada sam bio netko tko je došao s tim ljudima koji u Velebitu žive. Mi smo se ujutro u 4 sata spremali i stari je ranom zorom oblačio bijelu uštirkanu košulju. Bio sam tada svjedok "legendi" o Velebitu, iako su to najčešće bili produkti pretjeranih priča, a ponekad možda i pretjeranih količina rakije pa su se iz toga kovale neke jako "velike istine" o Velebitu za koje znam da to nisu bile. Bilo je to vrlo intenzivno razdoblje. Bio sam tada student druge ili treće godine. Bilo je to 1985. i 1986. Došao sam vlakom preko Metka, pješice sa svim tim stvarima. To je bio moj način upoznavanja Velebita. I to iskustvo sigurno neću ponoviti, no drago mi je da sam ga imao.
