Te zimske noći snijeg je bio toliko zaleđen da su cestari, navikli raditi u teškim uvjetima, zazivali jugo, jaku kišu s vjetrom, ne bi li se “bijelo zlo maklo sa zemlje”. Nebo je nad snježnim pejzažem bilo zvjezdano, bez mjeseca. Dalek i visok nebeski svod, mračan unatoč treperenju zvijezda, slao je čovjeku neugodan osjećaj ništavnosti. Dvorište cetinjske bolnice “Danilo I”, osvijetljeno škrtom svjetlošću javne rasvjete, bilo je ispresijecano uredno očišćenim stazama koje su se križale kroz dubok snijeg povezujući tri stare zgrade u kojima su bili smješteni odjeli za bolesnike, laboratorij i ambulante. Pred širokim ulaznim vratima zgrade s odjelima parkirni prostor za vozila hitne pomoći bio je očišćen gotovo do zemlje, i taj se prostor širokom stazom povezivao s ulicom.
Sve je bilo mirno i nepomično. Gola stabla širokih krošnji ukočila su se od hladnoće kao da im je sav sok zamro u granama. Visoki tamni borovi prizoru su dodavali sumoran dojam.
Hladnu tišinu zimske noći prekinuo je hroptav zvuk motora automobila, odajući mu visoke godine. Naglo se uz škripu lima zaustavio pred ulazom u bolnicu. Iz automobila je izišao čovjek srednjeg rasta, snažne građe, vidno uspaničen. Hitro je prišao suprotnim vratima automobila i brzim ih pokretom otvorio. Zatim je pažljivo pomogao jednoj mladoj ženi da ustane sa sjedala. Umotana u dugi široki šal, prebačen preko glave, ta se mlada žena jednom rukom oslanjala o muškarčevo rame, a drugom je pridržavala veliki trbuh.
Uputili su se prema porodiljskom odjelu gdje ju je bez panike preuzeo dežurni liječnik, učas obavivši sve potrebno za skori porođaj. Muškarca koji ju je doveo smirili su i poslali van; oslonjen na automobil zapalio je cigaretu. Zamišljeno je gledao u svjetlost što je s dva prozora rodilišta padala na svjetlucavu površinu zaleđenog snijega. Povremeno se naginjao prema mutnim prozorskim staklima ne bi li možda uhvatio nešto od slike i zvuka s druge strane. Kad bi znao što se zbiva, kako teče porođaj, bilo bi mu lakše, manje bi se bojao za ženu i dijete.
Trudovi su učestali, čulo se to po bolnim uzdasima mlade majke. Ništa neobično, još jedan lak posao za liječnike i babice. Kad se činilo da je sve pod kontrolom, da će rutinom prirode na svijet stići novi čovjek, u rađaonici je nestalo svjetla. Vrijeme je prolazilo, ali svjetlo nije dolazilo. Bolnicu je zauzeo potpuni mrak, ne samo salu sa ženom koja rađa, doktorom i dvjema medicinskim sestrama sve zabrinutijim za ishod. Oduljilo se čekanje da se svjetlo vrati. I svjetiljke javne rasvjete u bolničkom dvorištu, postavljene visoko na drvenim stupovima s cilindričnim žaruljama i metalnim abažurima na tankim izvijenim držačima, oblika nalik divljem cvijetu, također su nestale u mraku. Unutra se već mislilo što poduzeti ako uskoro ne dobiju struju i svjetlo.
Dežurni liječnik naložio je bolničaru da uključi bolnički agregat. U međuvremenu, sestre su zapalile svijeće i stale radi ohrabrenja pored trudnice. Dugi, rastegnuti plamen svijeća blago je osvjetljavao trudnicu u tom času posve mirnu. Prizor više nalik odru nego stolu za rađanje. Žena je duboko disala. Napeta bedra raširenih nogu u kojima je, činilo se, bila koncentrirana sva njena fizička energija blago su podrhtavala. Stiskala je usne i skupljala obrve.
Čelo joj je bilo ovlaženo hladnim znojem. Krupnim tamnim očima umornog i zabrinutog pogleda pratila je ponašanje liječnika koji ju je, kružeći oko kreveta, tješio i hrabrio da će sve biti u redu. Savjetovao joj je da se smiri, da se ne uzrujava i tako zakomplicira porođaj. Premda iznerviran iznenadnim okolnostima, ostavljao je dojam sabranog čovjeka u kojeg se moglo pouzdati. Položio je ruku na rame rodilje ohrabrujući je osmijehom, iako ga je obuzimala zabrinutost.
Više od liječnika nestanak je struje zabrinuo muškarca koji je s nestrpljenjem čekao sretne vijesti. Ispunili su ga nelagoda i strah, više nije osjećao hladnoću. U dušu mu se uvuklo praznovjerje, tumačeći iznenadni nestanak struje crnim pretskazanjem, kobnim znakom za mladu ženu i dijete.
Nervozan, nije uspijevao upaliti šibicu; kratkim pokretom kresnu jedno drvce koje mu se neupaljeno slomi pod jakim stiskom palca i kažiprsta. Potom izvadi dvije šibice i smirenijim pokretom upali fosforne vrhove. Plamen kratkog intenziteta osvijetli mali prostor pred njim, sivkastu gomilu snijega i tri široke stepenice pred vratima bolnice.
Šibice brzo izgorješe opekavši ga po vrhovima prstiju. Čovjek zapali druge dvije i brzim se korakom uputi u zgradu. Iz hodnika pod svijećama čuo je odnekud da je agregat u kvaru. Paleći novi set šibica približi se vratima rađaonice i bojažljivo zakuca. Medicinska mu sestra reče da ga traži liječnik, treba njegovu pomoć. Jedini način da uspješno privede porođaj kraju jest da farovima automobila osvijetli predvorje bolnice. Požurio se van, u automobil, ali stara raga, ohlađena u zubatoj noći, nije htjela upaliti. Preostalo je dovući ga pred vrata guranjem. Priskočili su svi, ruke su zapele pomicati staru isluženu limuzinu prema malo svjetla što su ih bacale zapaljene svijeće zabodene na šiljcima metalnih ornamenata. Nakon drugog pokušaja motor se upalio i vozač je dovezao automobil pred sam ulaz. Trudnicu su pažljivo iz sobe prenijeli u hodnik i položili na pokretni krevet. Slijedio je porođaj na bolničkom pragu, zavijen u duge crne sjenke užurbanog medicinskog osoblja oko žene u muci. Uzbudljiva dramatičnost na trenutke se doimala poput bizarnog rituala izvođenog nad nepomičnim tijelom obredne žrtve.
Ništa od toga: pobijedila je prisebnost, vještina i iskustvo medicinara. Žena je ispustila zadnji teški izdah znojnim se rukama grčevito držeći za grubu plahtu. Onda se smirila, a začuo se plač. Malo toplo sluzavo tijelo, visoko od sreće dignuto u zrak u rukama liječnika, kupalo se u snopovima svjetlosti automobilskih farova nalik sceni priviđenja. Glasanje novorođenčeta odzvanjalo je tišinom sumornog ambijenta bolničkog parka utonulog u mrak, dižući se u vis iznad zaleđenih širokih krošnji drveća, iznad vitkih tamnih borova, iznad bolničkih krovova, iznad grada. Nestajao je prema nebu, prema svjetlucavom svodu koji je maločas izgledao tako dalek i mračan, a koji je sada kao nijemi svjedok porođaja postao zvjezdanim zborom što je slavio rođenje novoga života.
Na Zemlji, tako nesavršenoj, smiren i sretan, prije nego što se požuri poljubiti ženu i dijete, vozač se ničice pokloni starcu i nježno u prolazu pomiluje njegove oble hrapave mulde.
