Hrvatsko je pravosuđe još jednom odradilo odličan posao, pa je nepravomoćna presuda Ademiju i Norcu još jedna kojom se raščišćavaju hrvatski kosturi iz ormara.
Međutim, što je s kosturima iz srbijanskih i srpskih ormara? Na sletnoj stazi Haaškoga suda oni ostaju i dalje više-manje skriveni, pa se trenutačno u Haagu sudi vrhu hrvatske vojske, dok vrh napadača, JNA i četničkih snaga, ostaje i dalje miran. Naravno, statistike govore kako je u Haagu osuđeno daleko više počinitelja sa srpske strane nego s hrvatske ili bošnjačke, međutim, sve to kao da ne vrijedi puno i ostaje gorak okus nezadovoljene pravde.
Jer, ne samo da Milošević nije osuđen nego se otkrilo i da je u tom procesu Carla del Ponte prljavo trgovala sa srbijanskim vođama, skrivajući njihove dokumente od očiju javnosti, dok istodobno Račanu nije dala disati, svako malo marširajući kroz Banske dvore. No, Haag ide kraju, a Karadžića i Mladića nema ni na vidiku, zapovjednici logora u Srbiji u kojima su stravične načine mučeni hrvatski zarobljenici mirno spavaju, kao da su bili ravnatelji odmarališta, a prema haaškim tužiteljima u Hrvatskoj su prekomjerno granatirani Knin i medačka sela, ali ne i – do temelja razoreni Vukovar.
Svako malo krenu napadi iz braniteljskih udruga na DORH i Mladena Bajića, koje optužuju da ne čine ništa kako bi se krivci sa srbijanske strane priveli pravdi. Međutim, osumnjičeni se nalaze u Srbiji i ruka hrvatske policije ne može do njih. Tamo bi ih mogao optužiti specijalni tužitelj Vladimir Vukčević, međutim, teško da on u sadašnjoj političkoj situaciji u Srbiji ima manevarskog prostora. Jedino rješenje ostaje zato i dalje Haag, kojem bi mandat morao biti produljen da popravi najveće propuste i da prisili i Srbiju da procesuira barem počinitelje najtežih zločina.
Ima li hrvatski politički vrh volje i snage da to iskoristi i da se rad Haaškoga suda produlji? Nakon hrvatskog pravosuđa, vjerojatno bi na potezu trebala biti politika...
