Ono štu su za Exit nekada bili Kauboji, od sinoć su Plemena. Prvi su nas zabavljali, drugi nas sile da se u mraku kazališta borimo s čvorom u vlasitom želucu, ali obje su predstave vrh vrhova hrvatskog teatra.
Tekst Nine Raine otkrio je Marko Torjanac, koji ga je uz Jasminku Pakušić preveo i koji je ujedno pomoćnik redatelja i tumači ulogu oca. U Plemenima je prepoznao priču o svim našim obiteljima, o plemenima kojima pripadamo i iz kojih bježimo, a Slavica Kneževiće ih je režirala pružajući sav mogući prostor mladim glumcima. Sigurnim vodstvom pomogla im je da stvore uloge za pamćenje. Slaven Španović je istinska zvijezda ove predstave, dojmljiv upravo u svojoj mirnoći kojom naglašava svijet tišine čovjeka oko kojeg svi urlaju. Slijede ga Petra Kurtela čiji krik: \"Ne želim da u mom životu sve bude gluho\" tvori najpotresniju sliku predstave, te Matija Kačan kao drugi sin disfunkcionalne obitelji.
To je obitelj koja ima gluho dijete. Sve je u njegovoj sjeni, svi su mu podređeni, i upravo zbog toga on je okružen tišinom i samoćom. Opća katarza počinje kada se gluhi mladić zaljubi u djevojku koja gubi sluh, kada prijeđe u drugo \"pleme\". Slavica Knežević iz briljatnog teksta izvlači mnogobrojne slojove i značenja, no nemoguće je emocionalno ne reagirati na način na koji je naglasila vječni strah roditelja oko toga jesu li napravili dobro za svoje dijete i ljubav koja postoji čak i kada sve rade krivo.
U prvoj premijernoj ekipi, u petak ćemo vidjeti i drugu, na sceni su i Lana Gojak koja zatvara četverokut mladih te Jasna Palić kao majka, jedina slaba (previše afektirana i histerična) karika sjajnog glumačkog niza.
