Najveće čudo prvog tjedna Igara, koje će i do kraja ljeta biti teško nadmašiti, stiglo je u četvrtak i petak na Boškovićevu poljanu iz Slovenije. Jednostavna scenografija predstave Romeo i Julija, s kojom je gostovao balet mariborskog SNG-a, tako se savršeno stopila s pročeljem jezuitske crkve kao da ju je Marko Japelj radio baš za Dubrovnik.
Na toj čudesnoj pozornici, uz snimku genijalne glazbe Sergeja Prokofjeva, odigrala se predstava s koje su mnogi otišli sa željom da se što prije izgube, sakriju i isplaču. A zato se ovaj balet i pleše: da plačemo nad nesrećom veronske zaljubljene djece i nad svijetom u kojem će uvijek prevladavati uskogrudnost, mržnja i grubost.
Takvu je predstavu zamislila i očito s mnogo srca napravila Valentina Turcu, rođena Zagrepčanka, Béjartova učenica i već godinama vodeća baletna umjetnica u Sloveniji. Svoje duboko razumijevanje drame i zanos ona je znala pretočiti u majstorsku koreografiju punu solističkih i skupnih bravura koje, do najmanjeg i posljednjeg pokreta, isključivo služe poniranju u priču i njene likove. Mariborski ansambl tu zamisao savršeno ostvaruje i tijelima i srcem, a pripomažu i sjajni kostimi Lea Kulaša te svjetlo Pascala Mérata. Rezultat je katarzična predstava u jednom komadu koja proleti bez najmanjeg zastoja s emotivnim nabojem koji raste do tragičnog završetka. Rijeko se viđa takav zanos čitavog ansambla, toliko fantastičnih solista i toliko divan i potresno uvjerljiv naslovni par kakav su bili Catarine de Meneses i Anton Bogov. Nezaboravno!
