Kako se u Hrvatskoj može živjeti sa 3000 kuna mjesečno? Kad platite režije, za prijevoz, higijenu i hranu možda ostane 2000 kuna. S time bi se dalo odlično živjeti ako biste svaki dan mogli ručati u Saboru za 12 kuna, kad bi vas u nabavu i vrtić vozio službeni vozač, a za putovanja bi vam plaćali hotele i davali dnevnice.
Katkad se zaista čini da u mramornoj unutrašnjosti Sabora ni desnica ni ljevica pojma nemaju kako ljudi žive i koliko novca treba da se prehrani obitelj i školuju djeca. Jer, kako se ijedna ruka mogla dignuti za zakon kojim se svima koji zarađuju više od 3000 kuna nameće dodatni porez, ako zastupnici imaju ikakvog pojma kako se stvarno živi u državi u kojoj smo svoji na svome?
Kakvo je to objašnjenje bilo da će i ti građani pridonijeti izlasku iz krize? Zapravo, onima koji cijeli mjesec rade za takve plaće kriza nikad ne prestaje. Ali njima, za razliku od vlasti, nije na raspolaganju nikakvo stado koje bi od vremena do vremena dodatno ostrigli s većim nametom. Oni sebi mogu pomoći jedino poduzetničkom idejom broj jedan u Hrvatskoj, skupljanjem plastičnih boca...
Velike nade cijelo je stado prošle jeseni polagalo u Ustavni sud, ali uzalud, kao da su premijerka Jadranka Kosor i predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec na istoj valnoj dužini, kao da su najbolje prijateljice. Ustavni sud pokazao je veliko razumijevanje za teškoće Vlade da pokrije sve troškove kako god zna, pa i režući onima koji nemaju. Iako je upravo bio donošen novi proračun pa je bio pravi trenutak za to da se harač ukine, a Vlada prisili da pobere vrhnje porezima tamo gdje novca ima u izobilju, od bogatih.
Ipak, Ustavni je sud zaključio kako je harač u krizi prošao test ustavnosti i da – ne predstavlja prekomjeran teret! Ostalo je nejasno na temelju čega su suci Ustavnog suda, na razini od 20 tisuća mjesečno, zaključili da ljudima koji imaju tri tisuće kuna plaćati novi porez – nije prekomjeran teret. Jer u nas, kako upozorava bivša sutkinja Ustavnog suda Agata Račan, nema određene granice siromaštva, ispod koje poreznici ne bi smjeli udarati i koja bi mogla poslužiti za daleko sustavniju politiku u mnogim područjima, od socijale nadalje.
Međutim, i bez toga je svima (osim političarima) jasno da je sa 3 tisuće teško održati egzistenciju. A najbolji znak kako naši poreznici razmišljaju jest to što su u prvoj verziji ‘zaboravili’ sve samostalne djelatnosti, tamo gdje mnogi imaju za hrvatske prilike jako dobar standard. Poreznici ionako kod njih teško ulaze u trag novca, mnogi ne plaćaju ni desetinu poreza koji bi morali, pa se valjda tu i ne isplati previše povećati porez, kad se dohodak ionako prikazuje tek djelomično...
U nas svi plaćaju, primjerice, jednak porez na promet nekretnina, od pet posto, bez obzira na to kupujete li stančić ili četvrtu vilu... K svemu, uvođenje harača direktno se, prema ocjeni mnogih ekonomista, odrazilo na pad potrošnje i kriza se dodatno zaoštrila, pa je tako postignut suprotan efekt od željenoga. Zbog svega, ukidanje harača na plaće od 3 do 6 tisuća kuna nakon što je plaćan punu godinu dana tek je kasno popravljanje velike štete. No, i to djelomično, jer pravi su potrošači oni koji imaju mjesečno više od šest tisuća kuna...
Donijeti zakon po kojemu se saborski zastupnici dobrovoljno odriču svoje plače u dobrotvorne svrhe.