Žnora, Gajba i ja smo proteklog vikenda, u najboljoj tradiciji kršćanskog duha suzdržanosti i odricanja, umalo završili na ispumpavanju želuca. Gastronomski pričešćeni, s poluraskopčanim hlačama, pritisnuti teretom koji naše godine sve teže podnose. Možda je to i bio razlog nervoze pa je razgovor otišao u krivome smjeru, zbog čega smo Žnora i ja, da nije riječ tek o emocionalnom odnosu, a ne o nečem dubljem, gotovo došli do prekida.
– Ajde probaj se ulogirati da vidimo ima li tebe unutra – pozvao me Žnora i gurao mi miša u ruku. Znao sam da me nema.
– Da, da, registar na kojem si ti je kod Blagoja Adžića – možda je i prešao granicu, ali to u državi, u kojoj je domoljublje već 20 godina uglavnom paravan za pljačku, ionako nije bilo važno.
– Registar je sad totalno in. Svi se traže ili svatko traži nekog svog favorita – i Gajba je bio u groznici.
– Registar je više kao društvena mreža, kao domobranski facebook, ha – isključio sam računalo.
Jesu li Žnora i Gajba bili na popisu, nije mi bilo bitno, ali sam lanuo.
– A kaj mislite jesu li Legija i Kapetan Dragan u braniteljskom registru? – napravio sam anđeosku facu.
Žnora je pozelenio, Gajba pogledao nastranu.
– Ti nisi normalan! – zaurlao je Žnora. – Kako se usuđuješ blatiti one koji su stvarali ovu državu i miješati ih sa zločincima i ubojicama? Slegnuo sam ramenima.
– Ma da si išta mislio, i ti bi bio na tom spisku. Tebi ništa što je hrvatsko nije sveto – držao je intonaciju.
– Krhke su to svetinje, makar i hrvatske, kad ne mogu otrpjeti legitimno pitanje. Jer ako svaki viđeniji srpski kriminalac ima hrvatsku putovnicu, zar bi vas iznenadilo da su i ova dvojica u registru? Pazi, možda si je Legija na našu povlasticu devedesetih kupio novog karavana. Ha? – gledao sam Žnoru izazovno.
Kuhao je i znao sam da bi me najradije bubnuo u glavu. Sva ta plitka gužva oko registra i imena, te je l’ to tajna ili nije, sve mi je izgledalo besmisleno za nas koji smo preživjeli rat i ponižavajuće za one koji u tome nisu uspjeli. Suosjećao sam nekako sa Žnorom. Znao sam da su većini onih na koje se on poziva i s kojima se poistovjećuje, mjerodavni već odavno jebali sve po spisku.
Oni koji su im trebali jamčiti status i ponos, koristili su ih i izdali kad god im je to bilo potrebno. Suznih očiju glumili su suosjećanje pred njihovim invalidskim kolicima, a na koljena su padali pred američkim predsjednicima, ponizno odlažući torbice, puštajući da ih za uho izvodi iz sobe i za autogram mu pružali jelovnik. Pobjednička vojska bila je potučena do nogu od vlastitih pozadinaca.
– Jesi li ti za objavu ili ne? – ponudio sam izlaz.
– Pa već je objavljen – Gajba se snebivao.
– Ovo više nema smisla – Žnora se digao i otišao. Gajba i ja smo se gledali. Onda je i on ustao.
– Amigo, šteta što si zagasio kompjutor.
– Upali ga, nije to zauvijek. Kaj ti treba?
Trebalo bi provjeriti, možda je Vatikan na internetu objavio registar pedofila.
razočarani Eto plus i od mene.