Prošloga je tjedna u Velikoj Britaniji završena pompozna istraga o kupovanju plemićkih titula. Visoki dužnosnici Laburističke stranke navodno su, u zamjenu za velikodušne novčane iznose kojima je financirana izborna kampanja 2005., dobročinitelje uvrstili na popis kandidata za prestižne titule. Nakon deset tisuća stranica istražne dokumentacije, tri uhićenja i niza svjedočenja, među ostalima i samog Tonyja Blaira, istraga je, zbog nedostatka dokaza, završila bez optužnica. Međutim, po završetku istrage članovi Parlamenta jednoglasno su izrazili bojazan da je afera opasno narušila povjerenje građana u politiku.
Iako o “aferaškom” karakteru hrvatske politike pjevaju već i ptice na grani, pokušaj da se ovakva vrsta zabrinutosti i zajedničke akcije preslika u hrvatski politički prostor zvuči, na žalost, samo kao dobar vic. Otvorene i nikad razriješene, stvarne ili izmišljene, afere su postale neodvojiv dio hrvatske svakodnevice.
Taktika “padanja u zaborav” dovela je političare u Hrvatskoj na samo dno ljestvice povjerenja. A naši političari silno griješe jer ne pokazuju građanima da ih zanima njihove mišljenje, mimo anketa koje licitiraju popularnošću političara i stranaka.
Sanaderova vlada za cijeloga je mandata radila istu pogrešku: ignorirala je važnost komunikacije s građanima. Osim pojedinih ministarstava koja su uspostavila redoviti sustav informiranja, ova je vlada ostala zatvorena. Osjećaj isključenosti, korupcijska ljaga i tendenciozni medijski izvještaji nagomilali su frustracije koje birači mogu naplatiti jedino na izborima. Zašto onda začuđuje iznimna popularnost Zorana Milanovića? Ona je, kao prvo, izraz razočarenja u ukopanu političku elitu. Kao drugo, Milanović je nov pa, osim svježine, ima ono što su mnogi politički veterani odavno izgubili: dobar glas.
Nepovjerenje u politiku u nas je prirodno stanje stvari. To nije ni zdravo ni normalno. Argumenti o tome kako je povjerenje u politiku posvuda nisko, samo su linija manjeg otpora: jačanje veza između političara i javnosti obaveza je zdravog sustava, pa tako i njegovih medija. Jedan od najučinkovitijih mehanizama vraćanja povjerenja je transparentnost.
Zato, primjerice, britanski ministar pravosuđa, ne bi li ublažio posljedice afere “titule za novac”, ovih dana požuruje reformu sustava financiranja stranaka. S druge strane, zakoni o financiranju kampanja i stranaka u nas nekoliko mjeseci prije izbora zjape manjkavi i nedorečeni.
Agresivnost medija i nezainteresiranost političara da nešto učine u vezi s vraćanjem povjerenja građana stavljaju u nezavidnu poziciju: od većine hrvatskih političara ne bi se usudili kupiti ni rabljeni automobil, a moraju kupiti četiri godine vlastitog života.
