Nedavno se činilo da su velike šanse da će naš građevinski konzorcij (IGH, Konstruktor i Tehnika) dobiti građenje autoceste kroz Crnu Goru. Ali nisu. Nešto kasnije naš je električni automobil u Švicarskoj izazvao veliku pozornost. Ali nije sigurno i da će biti naš.
Po crnogorskoj bi autocesti, koju naši neće graditi, mogli voziti naši električni automobili koje mi, također, nećemo graditi. Građevinarima država nije pomogla potrebnim garancijama jer da „država ne daje jamstva privatnim tvrtkama“. Bude li neku državnu pomoć za svoju „gradsku bubu“ tražila i tvrtka Dok-ing, državni bi odgovor mogao biti sličan usprkos tome što je, kako strani mediji tvrde, posrijedi „jedna pametna ideja iz Hrvatske“.
Da se poput naše, ponašaju i druge države, tvrtke im valjda po svijetu ništa ne bi radile. Njima ne smeta što su tvrtke mahom privatne. Zašto bi im smetalo kada i država od njih i njihovih poslova ima koristi? Kod nas je najlakše nešto kao pokušati, a onda odustati i pokriti se nekim formalnim razlogom. Poput Vladine priče o državi, jamstvima i privatnim tvrtkama. Kada zbog državne nevoljkosti posao propadne, kao s crnogorskim cestama, onda se plasira priča da se on zapravo „ne bi niti isplatio“! Kao da spomenute građevinske tvrtke vode amateri, koji bi nešto krenuli raditi, a da ništa ne zarade!? Ali nisu u Hrvatskoj problemi samo u tome što nemamo svojih banaka, što država nema čime jamčiti za hrvatske tvrtke. Možda je i veći, teži i gori problem od novca – poznati hrvatski jal.
Dok su još postojali izgledi da bi hrvatski građevinci ipak mogli dobiti crnogorski posao, bilo je iritantno, neshvatljivo i degutantno čitati (osobito po internetskim portalima) koliko je u Hrvatskoj onih koji se protive dobivanju toga posla. Ni sami se Crnogorci tome nisu mogli načuditi. Ne znaju oni što su hrvatska zavist i hrvatski jal. Kod nas kao da vrijedi „kategorički imperativ“: postupaj tako da si protivan drugome. Mnogima ni to nije dovoljno. Pa su i pakosni. Poput društva koje je namontiralo pornić i podmetnulo ga možda i najboljoj svjetskoj atletičarki Blanki Vlašić.
I to dok traje Svjetsko prvenstvo! Da je to učinila njezina konkurencija, još bi se ta prljavština i mogla razumjeti. No, ... zavidjeti suradniku, susjedu ili konkurentu sve više kao da postaje normalno. Možda je takvo ponašanje doista najzornije na televiziji, u kvizu gdje “najslabijom karikom bude proglašen i najbolji igrač, kojega jalni i pohlepni suigrači izbace iz igre bojeći se njegova znanja i uspjeha. Biti zločest, takvima i nije grijeh. Jer nečiji uspjeh njima je vlastiti neuspjeh.
U ovo korizmeno vrijeme mnogi se uime pokore odriču pušenja, mesa ili slatkiša. I vjernici i nevjernici bi mogli, neovisno o tome, nastojati biti dobrima, pa i boljima, onima koji ne zavide nikome. Ni Juri Radiću ni Blanki Vlašić. A vjerojatno već sutra, konstruktorima novog automobila. U oskudnoj i poslovno nevoljkoj Hrvatskoj, nesklonoj ulaganjima i podupiranju uspješnih, najjeftinije je ulaganje u dobrotu. U nastojanje da postanemo bolji, pa i da svi savjesno i odgovorno radimo svoj posao, bez jala, zavisti i zlobe. Bilo bi to najjeftinije, ali dugoročno sigurno najisplativije hrvatsko ulaganje.
Tada ne bilo nehaja i zlobe glede građevinskih poslova u Crnoj Gori, zločestih besramnika protiv Blanke Vlašić niti dvojbi treba li država sve učiniti da se novi automobil proizvodi u Hrvatskoj.
Od posla u Crnoj Gori živjele bi mnoge obitelji, Blanka bi bila nacionalna veličina, a od novoga bi auta poslovna i sposobna država napravila uzoran brend ne dopuštajući da ga se kao projekt proda strancima. Pa da, umjesto nas, oni na njemu zarađuju. I da nam još onda prodaju našu vlastitu pamet. Naravno, ako smo pametni.
Udrobio Milan svega i svacega. Koja to velika banka ne bi iskoristila priliku i zaradila na \"poslu stoljeca\" da je on bas tako isplativ? Jesu li svjetski pioniri auto industrije (Ford, Daimler, Citroen, Ferari i dr.) imali drzavu iza ledjadja u svojim pocetnim godinama? Nama trebaju vizionari u poduzetnistvu, a ne poduzetnici-socijalni slucajevi koji bez pomoci drzave ne mogu opstati.