Upravo je prošla još jedna obljetnica Tuđmanove smrti. Bila je misa
nacionalnoga značenja. Bilo je pohoda grobu, polaganja vijenaca i
paljenja svijeća... Ali bilo je još nečega mnogo važnijega: negdje se u
zraku osjećao vapaj za autoritetom koji Hrvatska nema. Za “ocem
domovine” koji ne misli da radi svjetski važan posao dok govori u
Ujedinjenim narodima a zemlja mu grca u dugovima i kriminalu.
Pred neizvjesnom budućnošću ministar Šuker prijeti - kome to ako ne
vlasti kojoj sam pripada!? - predviđanjem da bi Hrvatsku mogla pogoditi
katastrofa kao i neke zemlje kojima je svjetska kriza najviše naudila.
I ta prijetnja vlasti samoj sebi pokazuje da se državni vrh otuđio od
naroda.
Dok se u Hrvatskoj prezreni i gladni branitelj autom zabija u vrata
parlamenta, dok tvrtke u zemlji počinju masovno otpuštati radnike, dok
je siromaštvo sve nepodnošljivije, dok je policija nemoćna pred
najstrašnijim ubojstvima, dok je nedjelotvorna u istrazi nacionalnog
terora, dok mu je zemlja pred različitim vrstama ugroze - predsjednik
Mesić u UN-u paradira na lošem francuskom, nastoji nametnuti cijelom
svijetu nov način borbe protiv globalnog terorizma.
Ne pada mu na pamet koliko je beznačajan, marginalan i bez utjecaja dok
oponaša stvarnog i političkog mrtvaca, komunističkog diktatora Tita
koji se u svijetu bio izborio za neponovljivu poziciju kakvoj kod
Mesića nema ni traga. Bilo bi normalno da je za hrvatsko predsjedanje
Vijećem sigurnosti izabrana tema priličnija Hrvatskoj. Na primjer -
ekonomska zaštita malih zemalja od globalnih tiranija. Ali Mesićeva je
taština planatarna.
Drugi, sanaderovski krak vlasti, pogotovo preko Titova pionira, glavnog
pregovarača sa EU Drobnjaka, “Vjesnikova” specijalista za pse lutalice
i partijskog poslušnika, hvali se čestitkama koje nam zbog “napretka”
upućuje Europa. A Slovenija nam istodobno, ne bez suglasnoti moćnika iz
EU, vrlo uspješno sprečava stvarni napredak!
Hrvatska je shizofrenična, rascijepljena između sve većeg gospodarskog
i dužničkog potonuća i posve bezrazložne umišljenosti predsjednika i
premijera da vode zemlju toliko uspješno da je uspješnije nitko drugi
ne bi mogao voditi. A oba i dan-danas i u domaćoj i, pogotovo, u
stranoj javnosti tu uspješnost, manje ili više izravno, stavljaju u
opreku prema dr. Franji Tuđmanu.
Pa se na devetu obljetnicu Tuđmanove smrti može reći: “detuđmanizacija”
je završila u odricanju od suverenosti, u vladavini profiterskog
zapadnog kapitala, u rasprodanoj zemlji, u potpunoj podložnosti Haaškom
sudu i Europskoj uniji, u nemoći gospodarstva i podivljalom uvozu, na
granici dužničkog ropstva i u kriminalu koji je, kako priznaju sami
nadležni dužnosnici, organiziraniji od same države. A završila je i u
represiji prema medijima - što ističe jedan oporbeni zastupnik SDP-a -
kakva je u Tuđmanovo vrijeme bila nezamisliva.
I što zaključiti u povodu obljetnice? Svjetski krojitelji državnih
sudbina od početka 2000. godine tražili su i nalazili u Hrvatskoj
političare s kojima će, uza žigosanje prošlosti i Tuđmana, Hrvatsku
učiniti po mjeri svojih interesa - geostrateških, financijskih i
svjetonazornih.
S kojima će, podmitivši ih paradiranjem po svijetu - pod maskom dobra
za Hrvatsku poticati podređenost koja će je razjedati i učiniti
nemoćnom i ovisnom kolonijom. I kada na prigodnoj misi biskup Mrzljak
podsjeća na priznanja kardinala Kuharića koja je izrekao za Tuđmanove
zasluge, treba se sjetiti i optužbi o “grijehu struktura” koje je
izrekao drugi kardinal i koje najsotonskiji lijevo-liberalni milje već
deset godina upisuje Crkvi u povijesne zasluge za detronizaciju
Tuđmanove veličine i pobjedu protutuđmanovske politike. Aleluja.
RODOLJUBNA ZANOVIJETANJA
