Pišem ti, evo, o jednoj ženi koju bih mogao nazvati znamenitom, ali bih
pretjerao. U svakom slučaju, neću pogriješiti ako kažem da je bila
zanimljiva osoba. Znam da će to tvojoj feminističkoj duši imponirati,
samo nisam siguran koliko će te odobrovoljiti njezina nesretna sudbina.
Pišem ti o pjesnikinji koja nije dosegnula zvijezde, ali je imala
strasti uspinjati se prema njima. Znakovito, mogao bih reći da ti pišem
o ženi koja je izgubljena među zvijezdama. Zašto znakovito, to ću ti
već otkriti, ne budi nestrpljiva. Dakle, pišem ti o ženi koja je u
nečemu vrijednom bila prva.
Ali prije toga da ti referiram dokle sam došao s mojim radom. Nije mi
žao što sam zbog studija došao baš ovamo i na neki način će mi
nedostajati ovaj bosanski gradić kad se vratim kući. Moje istraživanje
o Marku Martinoviću napreduje dobro i vjerujem da ću imati vrlo dobar
diplomski rad. No, kako to već biva, usporedo s tim, nametnulo mi se i
jedno drugo, neočekivano istraživanje.
O Marku sam puno saznao, ali gotovo s nježnom tugom počinjem vjerovati
da je sudbina svih provincijskih pjesnika slična: njega su njegovi
sugrađani više voljeli kao boema i dragog čovjeka koji im je ispunjavao
život, nego što su čitali njegove rukopise. Svi mi se rado
predstavljaju kao njegovi prijatelji i prave se da o njemu sve znaju,
puno ih je koji su mi se hvalili da im je on povjeravao svoje tajne, a
zapravo o Marku ne znaju puno. Živjeli su uz njega, ali ih je malo koji
su uistinu živjeli s njim. To ti je kao ono površno znanje koje ljudi
imaju o Tinu Ujeviću: bio je boem i pijanac, veliki pjesnik, znaju i
poneki stih, ali zapravo nikad nisu spoznali veličinu Tinova djela. S
kojih jezika je Tin prevodio, to ne znaju, ali svi znaju da je volio
dobru kapljicu.
Tako su i moji sugovornici znali nabrojati naslove Markovih knjiga,
spominjali bi poneki lik iz njegovih priča, ali su to bili likovi koje
su i sami poznavali i anegdote koje je Marko bilježio i po njihovim
kazivanjima, pa često nisam mogao biti siguran jesu li čitali Markove
priče ili su mi pričali ono što i sami znaju o tim likovima. Od
njegovih pjesama tek bi ponetko znao jednu ili dvije, i to je sve. Tako
je to, što ćeš! I Marko, a čini mi se i Anka sad čekaju nekog od
sljedbenika znamenitog Argentinca da napiše njihovu pjesničku povijest
u koju će ljudi rado povjerovati.
Anka je ta pjesnikinja o kojoj ti želim pisati. Ona nije bila velika
kao Tin, vjerojatno ni draga kao Marko, ali je bila prva žena u ovoj
zemlji koja je objavila stihozbirku. Znakovito, stihozbirka se zove
"Izgubljena zvijezda". Zbirku, a potom i Anku su otkrili neki lokalci
ponajviše slučajno. I njezin grob unatrag nekoliko godina posjećuju
jedanput godišnje. Njezin nadgrobni spomenik koji mi nalikuje na veliki
spljošteni obelisk nema na sebi znak križa. Kažu, sahranio ju je neki
bivši partizan kojemu je ostala njezina kuća, a on je na spomenik iznad
njezinoga imena dao uklesati crvenu zvijezdu petokraku.
Jadna Anka, možda jedino tu zvijezdu nije voljela, a ipak ju je zapala,
makar i posmrtno. Naime, u mjesto je poslije rata stigao mladi
partizanski oficir. Kažu da se istakao otkrivanjem i likvidacijom grupe
križara iz ovoga kraja. Uz blagoslov vlasti, jednostavno je uselio u
Ankinu kuću. Ona je bila već starica, ali se još uvijek držala
dostojanstveno. I u ona olovna vremena znala je obući nedjeljom
gradsku, svečanu odoru i šetati uz cestu i pored Lašve, s obveznim
šeširom na glavi.
O Anki sam najviše saznao od stare gazdaričine majke čudnoga prezimena.
Stara se zvala Adela Renco. Čini se da su njezini doselili u Bosnu za
nekog od ratova, bježeći pred nekim. Refugees, to ti je poznato i iz
ovoga rata. Stara je, do svoje nedavne smrti u devedeset osmoj godini,
dugo bila najstarija osoba u gradu. Uvijek vjerna Austro-Ugarskoj
Monarhiji, Bosnu je osjećala kao dio svoje domovine Austro-Ugarske, za
koju je do smrti vjerovala da će ponovo biti uspostavljena.
"Kraljevima se kruna može oduzeti samo kad abdiciraju, pa i tad samo u
korist najbližeg potomka ili roda!" govorila mi je.
"Zar kralj Franz nije umro, gospođo Adela?" pitao bih.
"Jeste, umro je, ali je mladi kralj živ!" odgovarala bi sa smiješkom
nepokolebljiva starica.
"Koji mladi kralj", pitao bih.
"Zar ti, mladiću, ne čitaš novine? Zar nisi nikad čuo da je Otton von
Habsburg zastupnik u Europskom parlamentu?" odgovorila bi mi začuđeno,
a ja bih se morao zbunjeno smiješiti iznenađen staričinom
informiranošću. I još mi je objašnjavala, kao pravom neznalici, da je
Lenjin pobio Romanove upravo zbog toga što je mislio kao i ona, da se
carevi mogu svrgavati s prijestolja, ali i vraćati na njega.
O Anki mi je stara Adela govorila da je bila dama i nesretna žena.
Upoznale su se nedugo nakon što su Anka i njezina prijateljica doselile
u kuću okruženu hladom uredno zasađenih i održavanih voćki. Danas je
njezina kuća oronula i propada. Njezina vlasnika nitko u gradu ne
poznaje. Zapravo je vlasnik o kojem mi je govorila Adela umro, a kuću
su naslijedila njegova djeca koja su se rasula po svijetu kao perje na
vjetru, pa više nitko ne zna ni gdje su niti znaju li da su vlasnici
jedne kuće koju bi lokalci najradije pretvorili u muzej.
Anka je nekad bila učiteljica i pisala je pjesme. Živjela je neko
vrijeme u Sarajevu, gdje je s jednim naočitim muškarcem imala
strastvenu romansu. Bio je oženjen i brzo se odrekao Ankine ljubavi. On
je i htio samo romansu. Ipak, od njega joj je ostalo dijete, djevojčica
Ema. Kad je Ema u četvrtoj godini života umrla, nije bilo nesretnijeg
stvora od Anke. U bolnici je upoznala Mariju Lenhart. Sprijateljile su
se i Marija, imućna i usamljena žena kao i Anka, nagovori je da zajedno
odsele iz grada koji im je objema donio samo nesreću i poniženja.
Kupile su kuću i doselile u Mjesto.
Zbog njihova gospodskog držanja domaća spadala su Anku posprdno zvala
Gospojica, a Mariju Šupretovka. Marija je slabo govorila hrvatski i
svojim njemačkim naglaskom ljutito bi vikala na bezobraznu djecu i
domaće probisvijete kad bi je provocirali: "Šupre jedno!" Nije znala
izgovoriti "đubre jedno". Tako nastade i njezin nadimak, Šupretovka.
Marija je umrla naglo i tiho, u vrtu njihove kuće, na slamnatoj fotelji
u hladu kestena, pijući čaj od nane koji je jako voljela. Tako Anka
ostade sama. Sve dok poslije rata ne dovedoše u njezinu kuću mladog
oficira. Anka već poluslijepa niti je mogla niti je htjela
prosvjedovati protiv nametnutog sustanara. On ju je i sahranio stavivši
joj nad glavu jednu zvijezdu koja se, kao i zvijezde kojima je Anka
cijeli život stremila, koncem prošloga stoljeća izgubila pod reljefnim
portretom nesretne pjesnikinje što ga je uradio lokalni kipar.
Na reljefu se vidi lijepo lice žene čije poprsje uokviruje čipka s
haljine u kojoj je pozirala fotografu. Reljef je urađen po sačuvanoj
Ankinoj fotografiji. Haljina je morala biti svečana, bijela kao
vjenčanica, s čipkanim obrubima. Zaboga, kad se fotografira, čovjek se
mora urediti. Nije to bilo kao što je danas, daj samo škljocaj.
Fotografiranje je bila cijela ceremonija.
Uostalom, život je i danas ceremonija, ali je kod nas ubrzan kao u
vrijeme nijemoga filma. Ovdje, u ovom pospanom gradiću život se još
može živjeti polako i ugodno, iako ne bez strasti i erosa. Žena s
reljefa nije ni tužna, ni nesretna. Ona je samo zagledana, kao da gleda
u zvijezde kojima je toliko stremila da je možda i zbog toga bila
nesretna. Usuđujem se reći da ju je nesreća i dovela u ovaj grad.
Vitalna i u poznim godinama, s jasnim sjećanjima na daleku prošlost,
Adela Renco mi je znala reći kako život nije više isti u ovoj našoj
carevini.
"Kojoj carevini?" pitao bih, a ona bi mi uporno odgovarala s osmijehom,
kao kad čovjek objašnjava kakvom neznalici.
"Austrijskoj, naravno, mladiću. Kojoj drugoj?" govorila bi i tjerala me
da se pitam je li s njom sve u redu. Kad sam je bolje upoznao i kad sam
se navikao na nju, shvatio sam da Adela jednostavno ne želi misliti da
živi u nekoj drugoj državi. To je bila neka njezina mala, ekscentrična
tajna.
"Više ni ljudi nisu isti, niti se živi kao nekad, mladiću", govorila bi
dok bi mi točila kavu u šalicu. "Nije to neka mudrost, znam. Želim ti
reći da su ljudi gori, a i živi se gore. Istina, danas svi imaju
televizore i hladnjake, automobile, telefone i sva ta čuda, ali se
nekad bolje živjelo. Bilo je više duše."
"Tako svi govore o vremenu svoje mladosti", znao sam biti uporan.
"Istina je, ali ja ću ti ispričati kako je bilo, pa ti sam zaključi.
Nekad se, naravno, drukčije živjelo, ali su ljudi uvijek htjeli više i
bolje. To je dobro, samo ljudska priroda nije dobra. Da bi dobili više
i živjeli bolje, ljudi su spremni i uništavati, zagađivati, čak i
ubijati. Oduvijek je to tako, ali ovo današnje vrijeme toliko je
ubrzano da ljudi više ne stignu ni razmisliti o grijehu, pokajati se,
pa ni pokušati ispraviti učinjene pogreške. Zamisli grudu snijega kako
se kotrlja niz padinu. Što je bliže sudaru s preprekom sve je brža,
veća i opasnija. Kao da zemlja sve brže juri u propast. A tko je tamo
tjera nego čovjek, jedini stvor koji planira svoju budućnost."
Anka i Šupretovka se možda i nisu ponašale kako je priličilo zaostaloj
i zatvorenoj provincijskoj sredini u kojoj su živjele. Čak će se koncem
prošloga stoljeća, kad se iznova obnavlja sjećanje na Anku, govorkati
da su možda bile lezbijke ili kurve. Takvim će ih, možda pomalo i
zlobno, opisati u svojim pričama i Marko Martinović, predvodnik
književnih naraštaja u Mjestu. Pisao je o Anki kako bi pila danima s
društvom. Sjedila bi sama u polumračnoj kavani i ispijala svoj redoviti
čokanj rakije. Spremno, bez pardona i ustezanja, ponajčešće duhovito,
odgovarala bi na uvrede i nepristojna muška dobacivanja. Sve dok ne bi
dobro popili pa se, kao u onoj Andrićevoj priči, počeli otvorenije i
srdačnije primicati Anki dok konačno ne bi sjeli za jedan stol i
nastavili piti zajedno.
Te bi pijanke znale često završiti u njezinoj kući u kojoj je samovala
od smrti prijateljice Marije. Tamo bi od bijesa na bizarne načine
kockali da odrede tko će s njom spavati. Stavili bi, navodno, svaki od
muškaraca po kocku šećera na stol, i na čiju bi kocku najprije sletjela
muha, on bi imao zadovoljštinu da joj te noći bude priležnik. Navodno
je s njom najčešće ostajao neki Karišin. Kako piše Martinović, čini se
da je, kao stari iskusni kockar, znao neke trikove i kad su muhe u
pitanju. Disanjem i mirnoćom primamio bi muhu na svoju kocku šećera, a
onda bi zadovoljno gubitnike ispratio kućama.
Adela Renco nije dala ružno govoriti o Anki. Znala je da je bila
nesretna i branila je uspomenu na nju.
"Kakve muhe i gluposti. Sve su to velike laži.
Ona nije bila kurva. Samo je odudarala od sredine u kojoj je živjela.
Bile su gospođe i Anka i Marija. Pokojna Marija bila je rođena Bečanka.
Prava dama, ali je rano umrla. Anka je uvijek nosila šešire sa širokim
obodima, a nedjeljom bi navukla na ruke bijele rukavice. I po tome su
obje odudarale od sredine u kojoj žene obično oblače odjeću tamnih
boja. No, dobro, događalo se da kao i sve pijane nesretne žene naprave
i neku nepriličnu glupost. Događalo se da olako dozvole muškarcima da
im se približe. Ali to je bilo samo zato što su bile nesretne."
"Adela, kako vi sve to znate o Anki?" konačno sam se jednom sjetio
upitati je.
Stara žena se zamislila kao da priziva neka sjećanja.
"Bile smo prijateljice", odgovorila mi je ono što sam i sam trebao
pretpostaviti...
I što još da ti pišem!?
Izgubljena među zvijezdama
import
07.04.2006.
u 13:02
u 13:02
