Danas bi mogao biti jedan od onih prijelomnih dana, kad se preusmjerava budućnost Europe za sljedeća desetljeća. Ako ga doista upamtimo, sasvim sigurno neće biti po dobru. Koliko god se Grčka danas činila marginalnom, bude li ona nasilno izgurana iz eurozone, to će ostaviti dalekosežne posljedice ne samo na projekt zajedničke Europe već i na svakog od nas i našu djecu.
Zašto bi Grci odjednom trebali biti tako važni, pitate se možda sad? Tek kad ova kolumna bude na kioscima, vjerojatno će već biti poznato s čime će grčki premijer doći pred europske kolege, možda i njihove prve reakcije. Možda baš zato, čini mi se da je baš to pravi trenutak da se stave glavni argumenti na papir i podvuče crta. Čini se posve očito da je protugrčko raspoloženje toliko uzelo maha da je i najcrnji scenarij moguć, no isto tako, valja računati da ima i mnogo onih kod kojih razum još nije ustuknuo pred medijskom histerijom u kojoj se Grke prikazuje isključivo kao lijene i neodgovorne južnjake kojima je životni cilj živjeti na tuđi račun, toliko nepopravljivima – da im se eto čak i uzoriti Hrvati usude dijeliti lekcije.
Što će predložiti Tsipras?
Što će predložiti Tsipras? Za početak, treba imati na umu, Grčka je još uvijek članica eurozone i nema legalnog načina da ona to prestane biti – bez promjene Lisabonskog ugovora. U tom smislu, prijetnje europskih čelnika nasilje su prema legalnim okvirima EU. Jasno je da je ECB i dalje dužan podržati ograničenu likvidnost grčkih banaka te da će Tsipras zatražiti da se to nastavi sve dok u sljedeća tri tjedna ne dođe do konačnog dogovora. Naravno, nitko s njim neće ni razgovarati ako se on odmah ne pojavi s razumnim popisom svojih obveza, s planom koji neće već na prvi pogled biti ocijenjen kao obična kozmetika. No, ako prijedlog bude ozbiljan, Eurogrupa je o njemu dužna pregovarati!
Mjere štednje zasigurno nisu krive za grčki bankrot, jer su svi glavni elementi tog bankrota bili prisutni prije njih. Ali su nedvojbeno krive zato što je BDP doživio tako duboki sunovrat, zbog kojeg su Grci potpuno osakaćeni u vraćanju dugova. Jedino na što su mogli računati su novi i novi rezovi i sve manji i manji BDP. Čak i MMF otvoreno priznaje da je grčki dug potpuno neodrživ bez otpisa i moratorija. Čitav niz uglednih svjetskih ekonomista, poput Krugmana, Stieglitza i Pikettyja, ovih dana upozoravao je koje su posljedice politike rezova koji nisu praćeni širokim paketom poticaja.
Ključno pitanje nije oprost duga, već ritam vraćanja
Ključno pitanje zapravo nije oprost duga, već ritam vraćanja. Da su se pobjednici tako odnosili prema poraženoj Njemačkoj, pitanje je bi li bilo njemačkog gospodarskog čuda. Na Londonskoj konferenciji 1953. Njemačkoj je oproštena polovica duga, ali ne samo to, bila je obvezna vraćati rate samo dok je u trgovinskom suficitu, i to najviše 3% zarade od izvoza, zbog čega su vjerovnici itekako bili zainteresirani poticati njihovo gospodarstvo. Da Njemačka nije bila uspješna, ne bi uopće morala vraćati dug! Grčkoj, kao i Europi u cjelini, treba upravo jedna nova “londonska” konferencija na kojoj će dio duga biti odgođen prema nekom sličnom receptu, a Grci, kao i svi drugi koji bi se mogli naći u takvom položaju, moraju se obvezati na sveobuhvatne reforme, zapravo na ponovnu gradnju sustava iz samog temelja. Ništa manje od toga. I to je još uvijek najjeftinije rješenje! Jasno je da nitko ne može dugoročno plaćati troškove zemlje koja nije u stanju ni prikupiti svoje poreze. No, vjerovnik mora dužniku ostaviti prostor za disanje, bilo da je dug oprošten ili reprogramiran. Jer ako je teret prevelik, to neumitno smanjuje kapacitet države da dug servisira, pa na koncu svejedno neće biti vraćen.
Ta navodna tehnokratska odlučnost prema Grčkoj pokazuje se tako ne kao pitanje zdravog upravljanja financijama, već u suštini kao tvrdoglava ideološka zatucanost koja ne vidi dalje od vlastitog nosa. Dogovori se ne mogu graditi na temelju ponuda “uzmi ili ostavi”, budućnost zajedničke Europe ne može se graditi uz bankarske krilatice, koje funkcioniraju gotovo na razini vjerskih dogmi, o tome da se dug mora u cijelosti vratiti, kad je jasno da svi samo glume da je to moguće.
“Ujedinjena” Europa pokazuje da nije dorasla izazovima
Još jednom, kao u ratovima u Hrvatskoj i BiH, kao u ukrajinskoj krizi, “ujedinjena” Europa pokazuje da nije dorasla izazovima. I to u trenutku dok Putin komada Ukrajinu, prijeteći u konačnici ponovno preuzeti cijelu nekadašnju Novu Rusiju te izbiti na granice Rumunjske, a njegova crnomorska flota paradira na sad već stalnoj ruti od Sevastopolja preko Egeja do uzavrelog Levanta.
Jasno je da Grčka nikad neće biti važna kao Njemačka, niti je Putinova prijetnja onako zlokobna kao što je bila Staljinova, no ako Grčka bude nogirana, to će biti znak svim članicama, uključujući Hrvatsku, da ćemo svi morati u pripravi imati hitni plan za povratak na nacionalne valute, a strojeve za tiskanje kuna morat ćemo držati dobro podmazane. Jer, štakori će napuštati zajednički brod pri prvoj pravoj oluji.
Hrvatska će morati triput razmisliti treba li se žuriti u monetarnu uniju prije no što se razriješe temeljne europske neravnoteže. Angela Merkel također mora dobro odvagnuti, jer danas će svi prstom uprijeti u Tsiprasa kao krivca, no već sutra, za glavnog zloduha proglasit će čeličnu kancelarku i kolektivnu krivnju prebaciti samo na nju. I ponovno će se na koncu dogoditi isto – integritet i budućnost Europe po enti put morat će spašavati Amerikanci, čime će se ostarjela princeza dokazati kao patuljak koji nije u stanju igrati ravnopravnu igru s vodećim silama 21. stoljeća.
>>Srčani udar koji bi Unija mogla prehodati: otpis duga ako Grčka napusti euro
Ne odgoditi već činiti suprotno onome što je Grčka radila