Uoči sutrašnjeg početka canneskoga festivala, prvog među najvećima, a koji će ponovno proteći bez sudjelovanja hrvatskih filmaša, prikladno je vrijeme da se zapitamo gdje smo.
Protječe već i koja godina da nam svaki čas stižu vijesti kako naši filmovi osvajaju nagrade na ovom ili onom festivalu, toliko je bilo tih vijesti da svaku od njih po medijima svjesno nismo ni objavljivali jer se dvanaesta, trineasta nagrada, osvojena u nekom mjestašcu za čije ime nismo nikada ni čuli, a kamoli za festival, više i nije činila kao vijest.
Niti su s njima filmovi poput "Puta lubenica", "Konjanika", "Duha u močvari" postali nešto više od tek (više ili manje) solidnih radova kojima se nismo sramili pred sobom ni drugima. Hrvatska je kinematografija u odnosu na devedesete nesumnjivo oživjela, premda se činilo da će se prije nje ustati mrtvac s Mirogoja, ali priznajmo da većina osvojenih međunarodnih nagrada čast Ogresti, Brešanu i Sviličiću koji su se probijali do službenih selekcija najvećih imaju više veze s inflacijom filmskih manifestacija po svijetu negoli sa stvarnim dometima.
Ako samo Hrvatska ima tri međunarodna filmska festivala, zamislite koliko ih može imati svaka malo ambicioznija, bogatija i filmski naprednija zemlja. I svaki od tih festivala želi pokazati da je drukčiji od ostalih, kad već ionako moraju birati od mrvica koje ostanu nakon što se dobro najedu Cannes, Berlin i Venecija, pa onda festivalskim pobjednicima i/ili zapaženim filmovima ispadaju naslovi koji rijetko pokažu da u selekcijama i veliki (festivali) griješe.
I ove godine, dakle, moramo biti zadovoljni da u Cannesu uopće imamo štand. I da "Armin" O. Sviličića, "Trešeta" D. Žarkovića, "Duh u močvari" B. Ištvančića i "Pravo čudo" L. Nole imaju nekoliko plaćenih prezentacijskih projekcija.
Pa još ako se na štandu ili oko njega nitko ne posvađa ili potuče kao lani, nema sumnje da ćemo od službenih tijela biti informirani o još jednom velikom pothvatu naše kulture.
