Još su negdje u rujnu politički kuloari predviđali odlazak trojice HDZ-ovih ministara: Polančeca, Kalmete i Šukera. Polazilo se od toga da bi njihovo nestajanje s političke scene nakon Sanaderova odlaska bitno pridonijelo raščišćavanju i situacije u HDZ-u i situacije u Hrvatskoj.
Jer ne samo da su bili među najbližim Sanaderovim suradnicima, a neki i uzdanicama, već drže i resore preko kojih se prepoznaje hrvatska stvarnost, a ona je katastrofalno loša. Što je logičnije nego da za loše stanje odgovaraju oni koji svojim aktivnostima ili ne pridonose njihovu poboljšanju ili pak ne čine ništa da spriječe pogoršanje?
Polančec je u međuvremenu otišao zbog afere Podravka, ali prije svega zato što nije imao dovoljno jako uporište u svojoj stranci. Njegov nasljednik Đuro Popijač kao da je shvatio da je najbolje biti neprimjetan pa se tako i ponaša. Izgleda kao čovjek koji se u krivo vrijeme našao na krivom mjestu, ali nije mogao odoljeti sirenskom premijerkinu zovu pa sada čeka da vidi koliko će dugo potrajati na tom mjestu.
Kalmeta i dalje ‘visi’, iako se željezničke nesreće nižu jedna za drugom pokazujući još jednom da ni u HŽ-u, koji je ne tako davno bio u žarištu koruptivnih afera, kao ni u HAC-u, ne štima baš ništa. Jasno mu je da premijerka nema snage sama to raščistiti, a pogledi njegove dječice – koji bi ga jedini, kako je rekao, mogli natjerati da ode – očito još nisu dovoljni da sam odstupi i vrati se u Zadar. Šuker se pravi da je sve u redu, da u njegovu resoru nema nikakvih afera, iako je način na koji se vode financije sam po sebi jedna od najvećih afera.
Prodajući hrvatskoj javnosti da je to što je INA vratila pola duga neki njegov veliki uspjeh, iako je jasno da je pola samo pola i da tu nema nikakvog razloga za zadovoljstvo, Šuker, kao i obično, migolji od svoje prave odgovornosti. Dok prodaje obveznice po svijetu i stišće dužnike, čini mu se valjda da uspješno radi svoj posao. O unutarnjoj nelikvidnosti koja guši cijelo gospodarstvo i dugovima koji potapaju sve građane ni riječi, kao da se njega taj dio ne tiče.
Premijerka u međuvremenu pleše između želje da ostane na čelu Vlade kakva god ona bila i potrebe da povuče stvarne poteze zbog kojih bi se njezina naglo stečena popularnost mogla početi osipati i prije nego što išta napravi. Jer Jadranka Kosor do sada nije učinila nikakav stvarni pomak. Jedan dan obećava bolju budućnost, drugi dan uvjerava građane da 2010. prijeti katastrofa, ali cijelo se vrijeme ponaša kao da ona s time nema ništa.
Kao da joj još nije doprlo do svijesti da je upravo ona ta koja mora odlučiti kojim će pravcem Hrvatska ići: ravno prema dnu ili prema malo zraka na površini. Želi li opstati, nužna je prava rekonstrukcija Vlade, a do nje se ne dolazi samo promjenom ministra nego promjenom politike. Tek kada bude znala što hoće, dobit će i ljude koje hoće. O HDZ-u ne bi pri tome trebala voditi ni malo računa. Oni pametni shvatit će da je to jedini način opstanka stranke, a oni manje pametni nisu joj ni potrebni.
nisam znao da hrvatsku čeka rekonstrukcija vlade. sad mi je lakše. olakšao sam se.