Samo što je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović priopćila da generale Antu Gotovinu i Mladena Markača kani uključiti u Vijeće za domovinsku sigurnost, odmah se javio predsjednik Srpskoga narodnog vijeća Milorad Pupovac. On tvrdi: “Nema nikakve sumnje da će ta odluka dodatno izazvati nesporazume, pa vjerojatno i više od nesporazuma u odnosima Hrvatske i Srbije te Hrvata i Srba”. Istodobno, predsjednik Koalicije udruženja izbjeglica Miodrag Linta iz Beograda poručuje da su Gotovina i Markač “dio zločinačke organizacije na čelu s Franjom Tuđmanom čiji je cilj bio stvaranje etnički čiste hrvatske države”.
Tako je autonomna hrvatska politička odluka, kao i mnoge prije nje, suočena s politički osionim porukama iz “regije”. Kao da je Hrvatska federalna članica nekog imaginarnoga Zapadnog Balkana, a ne država članica EU! Svjetonazorski i politički istočnjački način mišljenja očito nikako da shvati kako više nismo u istoj državi. Slično, naime, zbore i Milorad Pupovac i Miodrag Linta, a i srpski ministar rada i zapošljavanja Aleksandar Vulin. Njihove izjave očito ne dijeli državna granica pa se, sudeći po rečenome, zapravo i ne bi znalo tko živi u Hrvatskoj, odnosno u Srbiji. I Pupovac i Linta i Vulin kao da bi propisivali što bi i kako trebalo misliti u Hrvatskoj.
Kada u Beogradu notorni Vojislav Šešelj javno spali hrvatsku zastavu, onda to i nije samo zloćudni čin srpskoga šovena, nego bi trebala biti i provokacija od koje će se distancirati srbijanska vlast. Ta ista vlast, koja je izašla “ispod Šešeljeva šinjela”, i dalje rabi njegovu netrpeljivu retoriku. Srpski ministar Aleksandar Vulin, unatoč oslobađajućoj haaškoj presudi generalima, Antu Gotovinu šešeljevski naziva “ustaškim generalom”. Kako bi ga se tek nazivalo i što bi se u Srbiji i danas događalo da su hrvatski generali u Haagu proglašeni krivima? Oluja je još uvijek u većinskoj srpskoj kolektivnoj svijesti “zločinački pothvat” smišljen s namjerom da se iz Hrvatske protjeraju Srbi. Prema toj srpskoj “školi mišljenja”, Oluju je smislio hrvatski politički vrh na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, dok su je generali samo dosljedno proveli. Za službeni Beograd, Srbi iz Hrvatske, koji danas žive u Srbiji, isključivo i neprijeporno posljedica su “etničkoga čišćenja”, premda su, kako je svojedobno napisao srpski sociolog Slobodan Inić, nakon Oluje iz Hrvatske odlazili “po logici ptičjeg jata”. Taj se način govora među Srbima očito i dalje nastavlja neovisno o pravorijeku Haaškoga suda koji je presudio da etničkoga čišćenja nije bilo.
Dok su Ante Gotovina i Mladen Markač još čamili u zatvoru Scheveningena, i u Hrvatskoj se pokušalo sustavno i programirano stvarati javno mišljenje – “da generali nisu krivi, ne bi ni bili u Haagu”. U takvoj medijski posredovanoj i nametanoj izmišljotini generala Gotovinu pokušalo se oličiti kao svojedobnog “kradljivca dragulja”, dok se generala Markača nastojalo pretvoriti u krivolovca i tamanitelja veprova. Željelo ih se ocrniti ne samo kao hrvatske generale, nego i kao osobe.
Neovisno o oslobađajućoj haaškoj presudi, hrvatski su generali, kao što je i dalje vidljivo, u Srbiji i među Srbima jednako krivi kao i prije Haaga. Čak i unatoč oslobođenju generala od krivnje, svake godine stiže srpska graja na hrvatsko slavljenje Oluje. Najnovije poruke iz Beograda samo su nastavak te nikad prekinute srpske histerije i antilogike. Taj se antihrvatski model mišljenja povremeno, ali neprekinuto manifestirao i u Hrvatskoj, a ima ga čak i danas. Ako se zna da je stožerna ideja političke vizije dr. Tuđmana bila stvaranje samostalne hrvatske države, onda je logično da su sve “detuđmanizacije” zapravo smjerale na rastakanje te temeljne zamisli i na rashrvaćivanje Hrvatske. Što je u Hrvatskoj više pokušaja “detuđmanizacije”, to je više jugožalovanja i okretanja prema “regiji” i prema “našim prostorima”. Prosuđujući po onome što je hrvatska predsjednica dosad javno rekla, pragmatični interes hrvatske politike nije odlazak iz “regije”, već odlučnost da Hrvatska više ne bude mentalni ovisnik o atavizmima bivše Jugoslavije.
Srbija se ponaša koda se je devedesetih dogodila samo Oluja, a ono što su radili na ovim prostorima od 1991-1995. to ne vide i vješto izbjegavaju srbočetnici..