Prvi tjedan lipnja bio je krcat događajima. British American Tobacco kupio je Tvornicu duhana Rovinj, o čemu su neki već nadrljali hvalospjeve, dok o mogućim negativnim posljedicama nema mnogo govora. Ministar Grčić ustvrdio je kako "eto, to je novi doprinos izravnim stranim ulaganjima u Hrvatsku, s tog aspekta me veseli, ali ipak mi ne bi bilo žao ni da je ostao u hrvatskim rukama". Od jednog potpredsjednika Vlade i ministra regionalnog razvoja i fondova Europske unije prilikom (ras)prodaje domaćih tvrtki očekivana bi bila analitička reakcija o kvaliteti i posljedicama ovakve investicije, a ne ocjena njegovih afektivnih raspoloženja.
Adris i TDR svojevremeno je potresala velika afera oko ograničavanja tržišnog natjecanja provedbom strategije stvaranja mreže isključivih kupaca pa su pušači često "obijali" kioske u potrazi za omiljenim cigaretama. Naime, jedni su prodavali samo TDR-ove cigarete, a drugi sve osim TDR-ovih cigareta jer, kako su prodavači govorili, nisu pristajali "na ucjenu". Bit će zanimljivo vidjeti u kojem će se smjeru stvar sada razvijati kada je TDR potpao pod svoju nekadašnju konkurenciju. Istovremeno je Državna revizija utvrdila da je Croatia osiguranje prodano nezakonito i da je sklopljen posao na štetu države. Navedeno miriše na veliku aferu o kojoj će sigurno još biti puno govora. Premijer i branitelji-prosvjednici u ponedjeljak su konačno sjeli za stol i nisu se hvatali za vratove, što je već korak naprijed. Nakon niza loših, u srijedu smo dočekali i jedan pravi državnički potez Milanovića i ministra Miljenića prema pojedinim pravosudnim tijelima BiH, koje su hladno otpilili rekavši kako više neće prihvaćati "političke inkriminacije i političke fraze kojih smo se naslušali i nagledali" po pitanju uloge Hrvatske u ratu u BiH. ž
Dan ranije mediji su izvijestili da je Veljko Marić izručen Hrvatskoj. Uza sve to, iščekuju se subotnji rezultati s Koševa (tj. hoće li svojevrsni katolički Pride u Sarajevu proći u redu i miru, i hoće li papine poruke označiti neki pomak ili će ostati na razini multi-kulti limunade kakvu je mogao izreći i Dalaj-Lama ili Bono Vox), te Berlina (finale Lige prvaka koje u društvu spektakla pobuđuje više interesa od svega ranije navedenog.)
U ovakvom krcatom tjednu s čuđenjem utvrđujem da dobar dio bliskih ljudi, s kojima inače rado uz espresso prokomentiram i važna i sporedna zbivanja, ništa od toga već tjednima na prati, jer su zaokupljeni privatnom mukom. Početak lipnja dio je godine u kojem roditelji školske djece žive u znaku pojačane nervoze. Pred zadnji tjedan nastave darvinistička borba za bolje ocjene doseže karikaturalne razmjere, posebno u višim razredima osnovne škole. Fajt za svaku peticu počinje od petog razreda, od kojeg se kasnije računaju ocjene za upis u srednju školu. Slijedom višegodišnje zapuštenosti sistema, doveli smo se u bolesnu situaciju u kojoj za upis u bolje gimnazije moraš imati sve petice plus dodatne bodove. Zbog toga nastaje strahovit pritisak na nastavnike jer roditelji prave obiteljske drame zbog zaključene četvorke iz tjelesnog ili tehničkog, koje se doživljavaju kao nepravedni, fatalni udarci koji će rezultirati time da će ljubimac u budućnosti slagati kartone u supermarketu umjesto da bude neurokirurg u prestižnoj švicarskoj klinici. Djecu se tjera na fanatično štrebanje u finišu godine, obično garnirano intenzivnim i skupim instrukcijama.
U borbi svih protiv sviju za upis u bolju srednju školu ranije su u prednosti bila djeca koja su, pogotovo u većim gradovima, imala priliku pohađati "dodatne aktivnosti" poput glazbene škole te oni sretnici kojima su se roditelji razveli. Ta je vrsta dodatnih bodova ukinuta, ali nedavno se na mala vrata pokušala uvesti pozitivna diskriminacija djece diplomata. No, s druge strane, nesvjesna "osveta" manjih sredina i lošijih škola događala se spuštanjem kriterija za ocjene, pa su neke škole postale pravi rasadnici formalnih odlikaša. Ako se ovaj proces nastavi, savršeno je zamislivo da možemo doći u situaciju da 2027. svi učenici u Republici Hrvatskoj na kraju osmog razreda budu odlikaši. Jedino rješenje je uvođenje "male mature", državnog testa prije upisa u srednju školu.
Učenici nemaju ništa od toga što su kratkoročno naštrebetali i istresli za peticu iz biologije sve o razmnožavanju trepetljike, dok većina njih, kad izađu iz škole, ne zna pokazati gdje im se nalazi jetra, a gdje slezena. E to je pitanje za malu maturu. Protivnici te vrste općeg testa na razini države kažu da bi to za petnaestogodišnjake bilo previše stresno. Ali bolje je mjesec dana stresa prije testa na kraju osmog razreda nego četiri godine stresa od petog do osmog u nemilosrdnoj borbi za ocjene, i to s razornim posljedicama za nastavni proces, odnose učenika, nastavnika i roditelja, a na kraju balade i za objektivno razvrstavanje po srednjim školama.
Roditeljstvo se i inače sve više živi kao stresan projekt. Sve faze dobivanja te odgoja i obrazovanja djeteta umjetno su se zakomplicirale, pri čemu vam na svakom koraku nude neki proizvod ili uslugu. Od začeća, preko trudnoće, gdje nije jasno kako su bez folne kiseline i svih drugih skupih dodataka prehrani i preparata naše majke uopće uspjele iznijeti trudnoću, do kasnije školske borbe. Nešto što je ranije ulazilo u okvire normalnog dječjeg ponašanja kao podvarijante "nestašan" ili "razmažen" danas se psihologizira i pretvara u predmet kliničke obrade i višegodišnje skupe terapije.
Dijete se od rođenja promatra kao potencijalni pacijent, a istovremeno i kao nesmiljeni konkurent svakom drugom djetetu. Poseban pritisak na roditelje i djecu, i financijski i vremenski i organizacijski, čine "dodatne aktivnosti". Ako, mimo škole, ne vodiš dijete svaki dan na strani jezik, organiziranu sportsku aktivnosti i francuski rog ili barem solfeggio, ispadaš loš roditelj. "Ulaganje" u djecu postaje neka vrsta utrke u naoružanju. Počinje već u vrtiću, dramatično se zaoštrava od petog do osmog razreda osnovne škole, a kulminira kasnijom borbom za upis na fakultet. Posebna su tema "instrukcije" ili "repeticije", čija prosječna količina po učeniku raste kako se ide od razvijenog sjevera do nesređenog juga Europe. Količina instrukcija već je tolika da se s pravom možemo upitati što uopće rade nastavnici u školi. Ako većina učenika ne može školski program normalno pratiti i svladati unutar škole, onda je ili kurikulum pretovaren ili su nastavnici loši. Zašto da uz matematiku ili engleski u školi, koju sam platio kroz porez, moram još plaćati i instruktora?
Osim cijelog pogona "aktivnosti" i kontinuiranih instrukcija, novi veliki biznis predstavljaju pripreme za državnu maturu. Kada sve to gombanje i investiranje završi, istrošeni roditelj najčešće neće dobiti ni funkcionalnog glazbenika ni sportaša, pogotovo ne renesansnog "univerzalnog čovjeka" jer većina potomaka od svega toga odustaje već prije faksa. Najstrašnije je to što, na koncu, oni koji izdrže u utrci i uspiju skupiti sve petice od petog do osmog te upisati najbolju gimnaziju, i razvaliti maturu pa upisati fakultet, neće završiti kao ovjenčani akademski trkači, već će, u sadašnjoj situaciji, vjerojatno završiti na birou za zapošljavanje ili na privremenim poslovima. U krajnjoj liniji, kao što nas mediji u novije vrijeme ne zaboravljaju podsjetiti, oni u koje će se najviše uložiti mahat će nam s druge strane Zapadne obale. Druga, i nažalost vjerojatnija, sudbina onih najboljih mnogo je nezavidnija. Ako tijekom studija bude iznimno uspješan student pa ostane kao znanstveni novak na fakultetu te mu država plati magisterij i doktorat, kad sve to završi, nakon otprilike 23 godine borbe, voljenog potomka sistem će vrlo vjerojatno "odbaciti", od čega danas s pravom strepi većina znanstvenih novaka kojima istječe ugovor.
Znači li to da se ne vrijedi truditi, učiti, dobivati petice, završiti fakultet? Nipošto. Riječ je o tome da treba urediti sustav, kako bi se olakšalo i djeci i roditeljima i nastavnicima, spriječio besmisleni utrošak vremena, energije i novca koji ne rezultira boljim znanjem, a uvođenje male mature mogao bi biti prvi korak na tom putu. Možda ćemo onda, promjenom ili nadogradnjom sadašnjeg sustava, u budućnosti imati ministre čija će ekspertiza, a ne emocije, biti u prvome planu.
>>Finci ukidaju predmete u školama, naši nastavnici za
>>Svaka srednja škola sama odlučuje hoće li uvesti bodovni prag
Nije to ništa novo. Godinama pišem o tome. To je lažni prikaz uspjeha učenika, ishoda odgoja i obrazovanja, učinkovitosti pojedinog nastavnika i škole. Ocjene apsolutno ne odgovaraju znanju, razvijenim sposobnostima i vještinama koje bi iz usvojenih (programiranih) nastavnih sadržaja trebale proizaći. Sve je to manje više na razini prepoznavanje i reprodukcije, dok je produktivnosti, inovativnosti i kreativnosti jako malo. Štrerberija je na djelu, čak i u elitnim i razvikanim školama. Svaka čast izuzecima, ali Potemkinova sela postoje i u ovoj djelatnosti.